olovo

              Opština Olovo se nalazi na obroncima planina Romanije, Konjuha i Zvijezde, sa površinom od 408 kvadratnih kilometara. Po popisu stanovnika 1981. godine imala je 16.317 stanovnika, sa 47 naselja, uglavnom seoskog tipa, smještenog  pretežno  na planinskoj visoravni,  sa nadmorskom visinom  od 800 do 1200 metara. Dolinsko područje otvoreno je u pravcu sjeverozapada i jugozapada, a obuhvata dolinu  vodotoka Krivaje, Bioštice i Stupčanice.
            Sam grad Olovo nalazi se na magistralnom putu Sarajevo - Tuzla i sastavcima rijeka Stupčanice i Bioštice, koje na izlazu čine plahovitu i kanjonima bogatu Krivaju, desnu pritoku rijeke Bosne.
            Zahvaljujući bogatim nalazištima rude olova, po kome je mjesto i dobilo ime, srednjovjekovno Olovo koje se pod tim imenom prvi put spominje 1382. godine postalo je nadaleko čuveno i poznato. U njega, zbog kupovine rude, u četrnaestom i petnaestom vijeku dolaze brojni trgovci iz Dubrovnika, Splita, Zadra i drugih primorskih gradova, a za rudu iz Olova bile su zainteresovane i neke prekomorske metropole.
            Olovo je u srednjem vijeku bilo i sjedište bosanskih franjevaca, koji su bili česti gosti nadaleko poznatog franjevačkog samostana.
              Na opštini se od davnina nalazi i veliki broj srednjovjekovnih nekropola, od kojih su one u Križevićima, Boganovićima, Musićima i Mramorju posebno bogate nadgrobnim spomenicima-stećcima, sa natpisima, skulpturama i heraldičkim ukrasnim motivima.
             Dolaskom Turaka Olovo gubi značaj koji je imalo u vrijeme vladavine bosanskih kraljeva. Dio ovdašnjeg stanovništva, naročito hrvatskog, pobjegao je ispred turskih osvajača i nastanio se u susjednoj Slavoniji i drugim krajevima Hvatske. Zbog toga je u to vrijeme  mnogo napuštenih naselja. Nešto kasnije ovo područje se počelo naseljavati stanovništvom koje je prešlo na islam, kao i onim koje se doseljavalo iz drugih krajeva. Olovo nije više moglo da dostigne onaj  značaj koga je imalo u srednjem vijeku i za vrijeme eksploatacije rude olovo.
             Poslije Austrougarsk okupacije Bosne i Hercegovinr, izgrađena je šumska željeznička pruga Zavidovići - Olovo - Han-Pijesak, uz otvaranje brojnih šumskih radilišta, što je dalo novi pečat cjelokupnom životu olovskog područja. Do tada je Olovo bilo  stočarski i poljoprivredni kraj. Od tada Olovo postaje veliko šumsko eksploataciono područje na kome se zapošljava veći broj stanovnika Olova i okolnih sela. Stvaraju se i prve radničke organizacije drvodeljaca i željezničara, koje se uključuju, u borbi protiv eksploatatora, u brojne štrajkačke i tarifne pokrete toga vremena.
             Stanovništvo olovske opštine prošlo je u Drugom svjetlom ratu teška stradanja i velika iskušenja, jer se nalazilo na vjetrometini, na periferiji četiri ustanička žarišta, izloženo je nasrtajima brojnih neprijateljskih grupacija i pokreta, a najteže su, kao i u Prvom svjetkom ratu, stradali Srbi.
            Olovska opština je iz ratnog vihora izašla opustošena, opljačkana, porušena i popaljena, bez putne mreže, škola, učitelja i ljekara, ali slobodna i ujedinjena u  zajednicu jugoslovenskih naroda i narodnosti. Njeno stanovništvo, uključilo je sve svoje snage u borbu za obnovu ratom razorenih sela, pruga, mostova i pilana, kao i izvlačenje svoga kraja iz vjekovne zaostalosti.
             Na bazi vlastitih privrednih resursa podižu se novi privredni kapaciteti, razvija se šumarstvo i drvna industrija - privredne grane koje su dugo vremena činile okosnicu razvoja komune, dok je izgradnjom modernog asfaltnog puta Sarajevo - Tuzla područje Olova direktno povezano sa dva velika industrijska i potrošačka centra. Time je opština ujedno dobila i izlaz u svijet.
              Dinamičan razvoj opštine u poslijeratnom periodu imalo je značajnog uticaja i na sveukupni društveno-ekonomski razvoj i socijalni položaj stanovništva ovoga kraja. Tako je društveni proizvod po stanovniku dostigao 27.300 dinara, a nacionalni dohodak 24.130 dinara po glavi stanovnika. Zapaženi rezultati ostvareni su zahvaljujući preduzećima:  ‘‘Šumarstvo’’, Primarna prerada drveta ‘‘Stupčanica’’,  ‘‘Finalna prerada drveta’’, Tvornica namještaja ‘‘Bor’’, Tvornica trikotaže ‘‘Šik’’, Rudnik olova, ‘‘Stupčanica-trans’’, Prevoz putnika i održavanje vozila, ‘‘Građevinarstvo’’, ‘‘Ehos’’- motel Olovo, Srednjoškolski centar ‘‘25. maj’’, Osnouno obrazovanje i vaspitanje, Dom zdravlja i druge.
U tim organizacijama je radilo 2.850 radnika, a osnovnu privrednu djelatnost predstavljalo je uzgoj i eksploatacija šuma (75% ukupnih površina opštine čine šume i industrijska prerada drveta, a radilo se i na planu stvaranja uslova za finalizaciju drvne proizvodnje.
             Dinamičan razvoj privrede pratio je i brz razvoj društvenih djelatnosti, a posebna pažnja je posvećena zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti stanovništva, elektrifikaciji sela, izgradnji puteva, vodovoda, telegrafsko-telefonske mreže, školskog prostora i drugih komunalnih i infrastrukturnih objekata. U Domu zdravlja u Olovu  bilo je zaposleno 12  ljekara i 52  medicinska radnika, a izvršena je elektrifikacija svih domaćinstava, izgrađeno je 360 kilometara asfaltnih i makadamskih puteva. Najveći broj sela imao je svoje vodoopskrbne objekte, osnovnim obrazovanjem obuhvaćeno je 100% djece, a u Srednjoškolskom centru za usmjereno obrazovanje bilo je 800 učenika, od kojih se svake godine u prosjeku 10% upisivalo na studije višeg i visokog obrazovanja, itd.
           Posebna pažnja bila je posvećena razvoju trgovinske mreže i ugostiteljstva, a nosilac ove značajne društvene funkcije je Radna organizacija ‘‘Jedinstvo’’, koji je djelovala u sastavu ‘‘UPI’’ Sarajevo. Činili su se značajni napori  na stvaranju uslova za razvoj banjsko-klimatskog i drugog turizma. Veliki broj brdskih rijeka bogatih ribom i široka šumska prostranstva u kojima ima dosta divljači pružali su izvanredne uslove za kampovanje, lov i ribolov.
              Dinamičan razvoj uslovio je visok porast stanovništva. Na području opštine 1961. godine je bilo 13.687stanovnika i 2.927domaćinstava, dok je zadnjim popisom (1981. godine) utvrdeno da na opštini ima 16.317 stanovnika i 3.841 domaćinstvo.

             ISTORIJA OLOVA

             Naselje Olovo prema podacima koje je istražio i obradio Konstantin Jiriček, pominje se prvi put 1382. godine pod imenom PLUMBUM , a 1398. godine u Olovu se pominje i kraljeva carina.  Od tada, u sačuvanim pisanim izvorima često se pominju Olovo i carina u njemu, a nedaleko od mjesta, u pravcu Sarajeva, nalazi se naselje Carina, čije je ime nesumnjivo uspomena na olovsku carinu iz srednjeg vijeka. Provjeravajući neke navode Jiričeka, koji je smatrao da su poseban rudnik olova i carina (portorium in Camenica) postojali i u Kamenici, nedaleko od Olova (rudnik se pominje još 1376. godine, carina 1382. godine, a kameničko olovo 1387. godine), dr Milenko Filipović je utvrdio da naselje Kamenica ne postoji više pod tim imenom, ali da se u selu Bakići, nedaleko od Olova, nalazi izvor Kamenica oko koga su nađeni tragovi naselja i rudarstva, kao i ruševine jedne srednjovjekovne crkve. Po predanju i samo selo Bakići bilo je kraj Kamenice, i to sve dotle dok ga kuga nije uništila.
            Pošto se između Olova i Bakića i sada mogu naći ostaci kućnih temelja i drugih kulturnih objekata, može se zaključiti da je cijela ta površina u srednjem vijeku bila gusto naseljena, te da su Olovo i Kamenica bili jedno naselje ili dva, u najmanju ruku veoma bliska mjesta. Ovo utoliko prije što se ‘‘rupe’’ (rovovi) ne nalaze u Olovu nego oko njega, dok je u samom Olovu ruda prerađivana, a tu je bilo i središte društvenog i vjerskog života domaćeg i doseljenog stanovništva.
            Konstantin Jiriček je takode našao da se Olovo zvalo i Olovac. Medutim, Olovo i Olovac ipak nisu jedno te isto. A. Grgičević, koji je 1626. godine boravio u Olovu i ostavio dosta podataka o ovom mjestu, spominje među razorenim gradovima u Bosni i Olovac. Ispitujući to M. Filipović je utvrdio da se varoško naselje ili podgrađe zvalo Olovo, a utvrđenje iznad njega Olovac.  Po jednom turskom dokumentu Olovcima se nazivao prostran predio, oko današnjeg Olova , a olovska nahija spominje se i 1733. godine (selo Gurdići u nahiji Olovo). Ima jedan podatak koji ukazuje na to da nahija Olovci, ipak nije nasljednik stare olovske župe, u čije se postojanje, s obzirom na nekadašnji značaj Olova ne može sumnjati. Prema tome, kao pouzdano se može smatrati da je po rudnicima olova dobilo ime varoško naselje, a po njemu i čitav kraj, koji je nekada bio i posebna administrativna jedinica.
            Za Olovo se zna tek od vremena kada je u njegovoj blizini došlo do eksploatacije olovne rudače, to jest potkraj XTV vijeka, no ipak se može pretpostaviti da je u ravni između sastavaka rijeka Bioštice i Stupčanice naselje moglo postojati i prije toga. ‘‘Veoma je vjerovatno i moguće da je u Olovu bilo rudarskog rada i u rimsko doba , kao što ga je bilo u Srebrenici, i da ljekovitost olovske banje nije bila nepoznata i predslovenskom stanovništvu tog kraja. Ali se ne zna ništa pouzdano o Olovu prije XIV vijeka’’.
            U ovom kraju nalazio se do sada nepoznati, rudnik ‘‘Cecegl’’. Dubrovačka vlada je 11. februara 1382. godine poslala u Bosnu Paška Rastića, i to ‘‘incontrates Cicegli et Camenice’’, da pronađe imovinu pokojnog Mihaila Budačića. Ubikaciju ovog rudnika nije teško utvrditi, jer se u popisu mjesta u Bosni iz 1950. godine nalazi i naselje Čeće.
            Do naglog porasta eksploatacije olova i ostalih ruda u Bosni dolazi naročito početkom XIV vijeka, tj. oko 1350. godine, kada se u čitavoj Evropi osjeća nestašica rude. Ova nestašica potrajala je vrlo dugo, sve do sredine XV vijeka, kada, zahvaljujući novim tehničkim dostignućima i otkrićima, dolazi do daljeg unapređenja proizvodnje rude. Baš u tom periodu kriznom za evropsko rudarstvo bosanski rudnici, a među njima i Olovo, pokazuju poseban napredak. Zbog toga se može reći da je Olovo, zahvaljujući svojim rudnicima, naročito bilo slavno u XTV i XV vijeku. Olovo se u to vrijeme izvozilo u velikim količinama i to preko Dubrovnika, odakle se brodovima transportovalo u Mletke, na Siciliju i druge krajeve. U to vrijeme bilo je mnogo traženo, jer su se njime pokrivale zgrade, crkve, palate i kule, a korišteno je i u druge svrhe.
                 Na razvitak varošice Olovo u srednjem vijeku povoljno je uticalo i to što se ono nalazilo na veoma važnom putu koji je s jadranske obale vodio u Ugarsku i Srbiju, mada Olovo nikad nije imalo značaj kao Srebrenica, koja je bila i starija i bogatija.
U početku, Olovo j e bilo u posj edu bosanskih kraljeva, koj i su bili i vlasnici olovske carine. Rudnike su kraljevi davali u zakup dubrovačkim trgovcima. Kasnije, kada je kraljevska vlast oslabila, prihode od olovskih rudnika i carine ubirali su pojedini feudalci, od kojih je porodica Pavlović bila najmoćnija. Oni su vladali u svojoj djedovini Borač  kojoj je pripadalo i Olovo, a ti su im posjedi ostali i kad je herceg Stjepan II 1438. godine osvojio Trebinje sa susjednim župama. Medutim, izgleda da je herceg Stjepan jedno vrijeme držao i samo Olovo, jer se u pismu cara Fridriha II hercegu Stjepanu od 20. juna 1448. godine spominje kao posljednje mjesto u hercegovoj zemlji carina olovska (domina scaryna olofska). I u korespondenciji između herceg Stjepana i kralja Aragonije i Napulja Alfonsa, od 1454. godine carina olovska, se pominje kao hercegov posjed.
              Staro Olovo, u širem smislu, zahvatalo je teritoriju koja je išla od mjesta Bjeliš kraj rijeke Stupčanice, a zatim uz potok Bjelava, odakle je skretala na zapad do Ljubenjaša i izbijala na brdo Vrela. Preko toga brda granica je išla na Omar, pa na brdo iznad Zagajnice, i onda kosom Boračko do nad Pećinu ispod
              Gloga, odakle se spuštala u dolinu rijeke Krivaje, kod mosta pod selom Boganovići. To je, zapravo, sjeverna granica prema Ponijerki i Bukovu Dolu. Odatle je granica išla na zapad, uz Krivaju do Paske Luke, a zatim uz Potočine izbijala na Basare i na Žir. Južna granica polazila je od Žira i išla kroz Mali Slivanj, a zatim je preko brda Salikovac silazila na Zeleni Vir, u rijeku Biošticu, tako da je cijelo brdo Kljun pripadalo Olovu. Istočna granica polazila je iz Bioštice, a zatim je išla preko Krčan Vrela na raskršće, a odatle se strmo spuštala u Jablanicu, lijevu pritoku Stupčanice, i onda uz rijeku do sela Bioštica. Za tu granicu kažu da je veoma ?:ara, a za selo Bioštica da je nekada pripadalo džematu (opštini) Kruševo.
              Međutim, vjerovatno se nekada naziv Olovo upotrebljavao i za mnogo veću površinu, odnosno olovski atar je mozda bio daleko veći. Kao dokaz tome mogu poslužiti tragovi rudarstva i brojne starine koje se odnose na prošlost Olova u srednjem vijeku (i u prvo vrijeme turske uprave) nalaze i po selima izvan naprijed naznačene granice Olova.
Zapadnu polovinu olovskog kraja zahvataju trijaski krečnjaci i dolomiti, a još dalje na jugozapadu javljaju se verfenski škriljci i kvarcni pješčar. Na nekoliko mjesta ima i jurskih stijena. Pravac pružanja trijaskih krečnjaka je sjeverozapad-jugoistok. Ta je zona i najvažnija, jer se baš u tim krečnjacima i u dolomitima javljaju rudne žice olova, i to od Dolova pa do Kruševa. Istočnu polovinu olovskog kraja ispunjavaju uglavnom jurski pješčari i tufiti, a na njima, duž Stupčanice; leži uzan pojas aluvija. U Gornjem Olovu i na Memagića stijeni ima donokretacejskih krečnjaka.
             Pod Gornjim Olovom, na mjestu Otoci zapadno od donjeg toka rijeke Bioštice, nalazi se termalno vrelo sumporovite vode, čija je teraperatura 31,5, odnosno 34 stepena. Inače, ova voda je dobra za liječenje reumatičnih oboljenja.
             Cio kraj oko Olova, je brdovit izuzev polja pored Bioštice i Stupčanice, koje čim se sastanu, kao Krivaja ulaze u kanjon. Na desnoj strani Stupčanice i Krivaje su brda: Vrela, Brda (828 m) i Glog (834 m). Između Bioštice i Stupčanice je Krčan, ili Kršćan Vrh (784 m), koji se kosom Krčev Gaj - Križišće spušta u same sastavke spomenutih rijeka. Na lijevoj strani Bioštice, odnosno Krivaje, nalaze se: Kljun (765 m), Žir (858 m) i Kozjača (802 m).
             I Bioštica i Stupčanica su brdske rijeke. One pripadaju slivu rijeke Bosne, dakle crnomorskom slivu. Bioštica dolazi od sela Knežine, a Stupčanica iz Vrela kod Han-Pijeska. Obadvije, često, u proljeće nadodu i plave okolna polja, a bilo je godina kada su plavile i samo Olovo. Stoga se ranije »bježalo od vode«, pa dugo pored rijeka nije bilo kuća i sela.
            Olovski kraj je, inače, u XIV i XV vijeku bio nastanjen stočarima i feudalcima, kmetovima i slobodnim seljacima. Naime, iako se jedan dio stanovništva bavio i rudarstvom, ipak je osnovno zanimanje bilo stočarstvo. Rudari su, uglavnom, bili stranci, tako da ‘‘domaći svijet nije baš puno mario za te majdandžije’’. Međutim, treba reći da se ne zna koliko je u to vrijeme na teritoriji olovske župe bilo stanovnika.  Osim toga, posljednjih godina kraljevstva (nakon smrti kralja Tvrtka D pogoršalo se populaciono stanje u ovim zemljama. Nastale su velike trzavice i unutrašnje borbe. U političkim metežima i građanskim borbama poginulo je i nestalo vrlo mnogo stanoVništva. Ti gubici povećali su se znatno, može se reći katastrofalno, prilikom turskog osvajanja ovih zeraalja. Pored toga što je za vrijeme borbe poginulo mnogo ljudi, odvedeno je u zarobljeništvo dosta muškog i ženskog stanovništva. Osim toga, razbježalo se i iselilo mnogo svijeta u Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Crnu Goru.
            Život u srednjovjekovnom Olovu odvijao se kao i u ostalim rudarskim naseljima Bosne i Srbije. Pored rudara Sasa, u Olovu je bilo dosta Dubrovčana, koji su rudare snabdijevali zživonim namirnicama, dajući ih u zamjenu za sirovu rudu. Pored njih, tu je još bilo Kotorana, Barana, Splićana, Trogirana, Korčulana, Zadrana i drugih Dalmatinaca, kao i Mlečana i ostalih italijanskih trgovaca i zanatlija. Domaćeg stanovništva u samom Olovu bilo je veoma malo, zbog čega je varošica i imala izrazit latinski karakter. Pored crkve, u Olovu je postojao i franjevački samostan, za koga je istoričar bosanskih franjevaca fra Mijo V. Batinić tvrdio (oslanjajući se na djela franjevačkih pisaca) da je postojao već u drugoj polovini XIV vijeka.
           Inače, rudari i đrugi naseljenici živjeli su po svojim uredbama i uživali mnoge privilegije. Naseljem je, u ime vladara, upravljao vojvoda, obično Srbin, domaći plemić, koji je i sam stanovao u gradu. Nad Sasima  i ostalim rudarima bio je ‘‘cones’’ ili ‘‘conte del mercede’’, najčešće Dalmatinac, a carinik (zakupac carinskog i dohodarinskog zvanja), obično Dubrovčanin ili Kotoranin. Svi poznati zakupci olovske i kameničke carine bili su Dubrovčani. Dok su kraljevi držali Olovo kao zakupci se spominju samo njihovi protovestijeri, inače Dubrovčani, Žore i Nikola. Treba reći i to da su Dubrovčani bili zakupci olovskih carina i za vrijeme Pavlovića, pa i jedno vrijeme kada su Turci zauzeli Bosnu.
               Pošto su rudnici pripadali pojedinim feudalcima, i to prije svega, onima iz centralne vlasti, teško je utvrditi da li su olovski rudnici bili uzrok blagostanja stanovništva ovog kraja, pa i samih feudalaca. Naime, s pravom se pretpostavlja da su osnova bogatstva i moći olovskih feudalaca ležala u ogromnim pašnjacima i stadima stoke. Oni su se manje bavili zemljoradnjom, jer za to nije bilo odgovarajućih uslova. Stoga su njihovi kmetovi pretežno bili pastiri i stočari, a bilo je i slobodnih seljaka. Inače ovaj zatvoreni i zavučeni kraj, udaljen od prometnih puteva, nema ostataka srednjovjekovnih gradova kakvih ima u drugim mjestima. Moguće je da se za takvim gradovima nije ni osjećala potreba u ovom, relativno mirnom području.
              Stanovnik Olova toga vremena nazivao se Olovljanin. Tako se npr. pominje 1447. godine Petoje Olovljanin. U Olovu i oko njega, inače, ima veliki broj drugih oštataka srednjovjekovne kulture, što potvrđuje da je Olovo u to vrijeme imalo veliki značaj, kao i to da je cijela okolina bila gusto naseljena. Osim toga, između Olova i Donjih Bakića nađeni su ostaci zidanog vodovoda, a u Dolovima razvaline kuća obrasle šumom. Te ruševine u Dolovima narod naziva varošište, a jedno mjesto kod Bakića trgovište.
               Od posebnog su interesa podaci, iz narodnog predanja o starom rudarstvu u okolini Olova. Naime, »rupe« iz kojih je vađena ruda nalazile su se u Dolovima, Salikovcu, Kurjači, Žiru, Kruševu, Bakićima i Prgoševu. Jedan izvor u Dolovima zove se npr. ‘‘Štojna’’, a u tom je imenu sačuvana uspomena na Sase (njemački Stollen znači rudarsko okno). Izvađena ruda transportovana je u Olovo, gdje je iz nje vađeno olovo. Topionica (kalhana) nalazila se u mjestu Mlinska Ravan.
              Kako se ruda prerađivala pokraj rijeke, komadi su otpadali u vodu koja ih je nosila prema sastavcima. Žene su tu šljaku (od njemačke riječi schlacke) sakupljale, a zatim je miješale sa smolom. Pošto bi luč i smola izgorjeli, otopljeno olovo bi se salijevalo u posebne kalupe i tako u šipkama prodavalo. Dok se svako drugo olovo prodavalo po cijeni od tri groša, ovako dobijeno olovo se prodavalo po četiri groša, jer je bilo meko i naročito dobro za puške (nije ih kvarilo). To sakupljanje olova po rijeci, koje se po predanju u tursko doba najviše izvozilo u Bugarsku, najbolji je dokaz kako je bila velika eksploatacija olovskih rudnika u to vrijeme.
              Pošto je 1463. godine Sultan Mehmed II, na povratku za Carigrad, zauzeo Bosnu, pogubio je Pavloviće, koje su Turci nešto ranije bili pridobili da rade za interes turske carevine, a protiv interesa svoga vlastitog naroda, olovski rudnici postali su carski (sultanski). Dubrovčani su i dalje ostali u Olovu, a prvi zakupci olovskih carina nakon dolaska Turaka bili su Dubrovčanin Vito Hokšadin i hodža Bajazit10).
             Olovo je, inače, i pod Turcima, u početku, bilo poznata i napredna varošica, u kojoj su se i dalje zadržali Dubrovčani, pa i drugi stranci, uživajući iste privilegije kao i u vrijeme bosanskih kraljeva. Početkom 1486. godine sultan Bajazit II tražio je od dubrovačkih vlasti da mu isplate dug dvojice Dubrovčana koji su držali u zakupu olovsku carinu i umrli, ostavši mu dužni. Inače, Olovom je i dalje upravljao domaći knez, a Olovljani su ulazili u trgovačke poslove čak i sa Primorjem.
             Početkom 1491. godine Bajazit II dao je u zakup jednom konzorciju primorsku i rizansku carinu i solila. Jedan od članova tog konzorcija bio je i Vuk Božidarević iz Olova, a među jamcima se spominje knez Radić Pribinić i Pavko Radojević iz Olova. Sudeći po imenima bili su to pravi Olovljani, a ti primjeri ujedno dokazuju da se i nakon dolaska Turaka domaće stanovništvo upuštalo u trgovinu sa primorskim gradovima, ujedno zamjenjujući Dubrovčane koji su do tada vodili veći dio poslova oko kupoprodaje olova.
Medutim, već u prvoj polovini XVI vijeka došlo je do znatnih političkih i ekonomskih promjena. Zbog ratova koje je Turska vodila pod Sulejmanom Veličanstvenim (1520-1566) došlo je do prvog većeg stradanja bosanskih katolika (1521. godine), na koje su Turci sumnjali da pomažu njihove protivnike. Doduše, olovski manastir bio je tada pošteđen, ali su zato stradali i porušeni manastiri u nekim drugim mjestima. Po ljetopiscu N. Lašvaninu, Olovo i njegova okolina su u to vrijeme stradali od kuge, dok je 1523. godine u Olovu, na mjestu Jurjevici, umro franjevački provincijal fra S. Kučić. (Neki podaci govore da je on umro 1524. godine, i to od uboja koje je zadobio kad su ga Turci isprebijali).
              Poslije toga, prvi, nešto potpuniji izvještaj o Olovu potiče s kraja XVI vijeka, a zabilježio ga je biskup Baličević, koji je 1591. godine u Olovo došao iz Srebrenice, proputovavši prije toga ‘‘kroz sela šizmatička’’ (pravoslavna) i ‘‘turska’’. On je u Olovu boravio u manastiru sv. Bogorodice u kome je u to vrijeme bilo osam sveštenika, pet klerika i dva obraćenika. Opisujući svoj boravak u ovom manastiru, Baličević je zabilježio ‘‘da čudotvorna ikona Bogorodična leči gluve, sakate, slepe i bolesnike od drugih bolesti, i to ne samo hrišćane, nego i Turke, među kojima zbog toga ima i potajnih hrišćana’’. Iz istoga izvora dalje se vidi da u gradu i susjednim selima ima 100 katoličkih kuća sa 2.400 duša.
              Inače, krajem XV i tokom cijelog XVI vijeka, kada se olovo još kopalo u olovskim rudnicima, došlo je i na ovom području do etničkih promjena, jer je i stanovništvo Olova uzelo učešća u velikim migracijama toga vremena. Tako je npr. neki Martin Ljubičić iz Olova podigao oko 1540. godine u Makarskoj manas olovo bi se salijevalo u posebne kalupe i tako u šipkama prodavalo. Dok se svako drugo olovo prodavalo po cijeni od tri groša, ovako dobijeno olovo se prodavalo po četiri groša, jer je bilo meko i naročito dobro za puške (nije ih kvarilo). To sakupljanje olova po rijeci, koje se po predanju u tursko doba najviše izvozilo u Bugarsku, najbolji je dokaz kako je bila velika eksploatacija olovskih rudnika u to vrijeme.
                  Pošto je 1463. godine Sultan Mehmed II, na povratku za Carigrad, zauzeo Bosnu, pogubio je Pavloviće, koje su Turci nešto ranije bili pridobili da rade za interes turske carevine, a protiv interesa svoga vlastitog naroda, olovski rudnici postali su carski (sultanski). Dubrovčani su i dalje ostali u Olovu, a prvi zakupci olovskih carina nakon dolaska Turaka bili su Dubrovčanin Vito Hokšadin i hodža Bajazit10).
                Olovo je, inače, i pod Turcima, u početku, bilo poznata i napredna varošica, u kojoj su se i dalje zadržali Dubrovčani, pa i drugi stranci, uživajući iste privilegije kao i u vrijeme bosanskih kraljeva. Početkom 1486. godine sultan Bajazit II tražio je od dubrovačkih vlasti da mu isplate dug dvojice Dubrovčana koji su držali u zakupu olovsku carinu i umrli, ostavši mu dužni. Inače, Olovom je i dalje upiavljao domaći knez, a Olovljani su ulazili u trgovačke poslove čak i sa Primorjem.
              Početkom 1491. godine Bajazit II dao je u zakup jednom konzorciju primorsku i rizansku carinu i solila. Jedan od članova tog konzorcija bio je i Vuk Božidarević iz Olova, a među jamcima se spominje knez Radić Pribinić i Pavko Radojević iz Olova. Sudeći po imenima bili su to pravi Olovljani, a ti primjeri ujedno dokazuju da se i nakon dolaska Turaka domaće stanovništvo upuštalo u trgovinu sa primorskim gradovima, ujedno zamjenjujući Dubrovčane koji su do tada vodili veći dio poslova oko kupoprodaje olova.
Medutim, već u prvoj polovini XVI vijeka došlo je do znatnih političkih i ekonomskih promjena. Zbog ratova koje je Turska vodila pod Sulejmanom Veličanstvenim (1520-1566) došlo je do prvog većeg stradanja bosanskih katolika (1521. godine), na koje su Turci sumnjali da pomažu njihove protivnike. Doduše, olovski manastir bio je tada pošteđen, ali su zato stradali i porušeni manastiri u nekim drugim mjestima. Po ljetopiscu N. Lašvaninu, Olovo i njegova okolina su u to vrijeme stradali od kuge, dok je 1523. godine u Olovu, na mjestu Jurjevici, umro franjevački provincijal fra S. Kučić. (Neki podaci govore da je on umro 1524. godine, i to od uboja koje je zadobio kad su ga Turci isprebijali).
            Poslije toga, prvi, nešto potpuniji izvještaj o Olovu potiče s kraja XVI vijeka, a zabilježio ga je biskup Baličević, koji je 1591. godine u Olovo došao iz Srebrenice, proputovavši prije toga »kroz sela šizmatička« (pravoslavna) i »turska«. On je u Olovu boravio u manastiru sv. Bogorodice u kome je u to vrijeme bilo osam sveštenika, pet klerika i dva obraćenika. Opisujući svoj boravak u ovom manastiru, Baličević je zabilježio »da čudotvorna ikona Bogorodična leči gluve, sakate, slepe i bolesnike od drugih bolesti, i to ne samo hrišćane, nego i Turke, među kojima zbog toga ima i potajnih hrišćana«. Iz istoga izvora dalje se vidi da u gradu i susjednim selima ima 100 katoličkih kuća sa 2.400 duša.
                  Inače, krajem XV i tokom cijelog XVI vijeka, kada se olovo još kopalo u olovskim rudnicima, došlo je i na ovom području do etničkih promjena, jer je i stanovništvo Olova uzelo učešća u velikim migracijama toga vremena. Tako je npr. neki Martin Ljubičić iz Olova podigao oko 1540. godine u Makarskoj manastir, a tada se u Požegu (Slavonija) iselila i porodica Ogramića - Olovčića, iz koje je kasnije ponikao Nikola Ogramić - Olovčić, koji je 1669. godine postao biskup.
              Već u to vrijeme, Turci su počeli da sprovode organizovanu vjersku propagandu. Oni su u XV, a naročito u XVI vijeku intenzivno radili na podizanju svojih bogomolja (tada je sagradena i olovska džamija), otvaranju visokih škola i raznih humanitarnih institucija. Pored feudalaca, na islam je prelazilo i bosansko seljaštvo. Po nekim izvještajima već početkom XVII vijeka tri četvrtine stanovništva ovoga kraja prešlo je na islamsku vjeroispovijest. Hrišćani su 1655. godine spali na dvije trećine, a sredinom XIX vijeka bilo ih je jedva 40%. Inače, prešavši na islam, bosansko stanovništvo je prihvatilo tursku državnu misao i postalo jedan od najjačih oslonaca turske vladavine u ovom dijelu naše zemlje.
              Do masovne islamizacije naročito je dolazilo zbog pojačanog izrabljivanja bosanskih seljaka koji su bili pretvarani u kmetove. Obaveze potlačene raje bile su veoma velike. Osnovni oblik rente u ovom razdoblju bila je naturalna renta koju su seljaci davali svojim neposrednim lenskim gospodarima, a iznosila je jednu desetinu od jedne osmine cjelokupnog seljakovog proizvoda. Osim toga, seljaci su morali da plaćaju i druge brojne namete (vojnica, harač na zemlju i prihode, porez na ovce, ispašu, bunare, ratni porezi itd). Pa ipak, najteži je bio tzv. ‘‘danak u krvi’’ tj. oduzimanje trećeg, četvrtog i petog dječaka iz svakog mjesta, što je sve do 1676. godine vršeno svake četvrte godine, a prema potrebi i češće. Zbog toga su neki, da bi spasili djecu, bježali u zemlje gdje nije bilo Turaka, dok su drugi, opet svoju djecu sakatili samo da ih Turci ne bi odveli u janjičare.
             Ni preduzete reforme, do kojih je u Turskom Carstvu došlo poslije 1839. godine, a koje su nazvane ‘‘Tanzimati hairije’’ (spasonosne uredbe)  nisu poboljšale situaciju potlačene raje. Reformom se išlo na modemizaciju turskog državnog sistema, što je zahtijevalo nova, pozamašna finansijska sredstva, te je to dovelo do još bezobzirnije eksploatacije seljaštva. Ogorčenje naroda sve je više raslo, ispoljavajući se kroz pojačanu hajdučiju. Ni ukidanje kuluka na feudalnim posjedima (1847. godine) nije poboljšalo situaciju. Naprotiv, seljaci su feudalcima kao odštetu za ukinute kuluke morali davati trećinu proizvedenog žita, polovinu sijena i voća, umjesto ranije petine i devetine. Uz sve to seljak je za prevoz robe iz jednog kadiluka u drugi plaćao visoku carinsku stopu, 12%.
Prilikom ubiranja poreza zakupci su uz asistenciju organa turske vlasti, zaptija, primjenjivali najbezobzirnije oblike nasilja. Uobičajeno je bilo tzv. ‘‘dimljenje’’. Zaptije su poreskog dužnika vješale o gredu iznad ognjišta na kome je gorjela vatra.
             Kada je aprila 1857. godine došlo do pobune kmetova, koji su zahtijevali da ih oslobode plaćanja poreza, ali s tim da plaćaju harač i da služe regularnu vojsku, begovi i age su nešto milom, a nešto prijetnjom, uspjeli da optuže raju za prevratničke namjere, te je protiv seljaka bila angažovana vojska, pa čak i topovi.
I kasnije, početkom XVII vijeka, Olovo je poznato ali je to sada trgovačko, odnosno sajamsko mjesto , a ujedno i nadaleko poznato stjecište vjernika. Zbog toga, olovski franjevački samostan postaje jedan od glavnih franjevačkih centara u Bosni, pa i šire. Međutim, baš u to vrijeme dolazi do akcije evropskih država za oslobođenje zemalja pod turskom okupacijom. Na sve to Turci odgovaraju terorom i represalijama protiv srpskog i hrvatskog stanovništva, tako da dolazi do novog iseljavanja naroda iz ovog kraja. Osim toga, na političke prilike u Olovu uticala je i pojava hajduka koji su se digli da brane hrišćanski narod od turskog zuluma.
              Olovski knez koji se spominje udrugoj polovini XV vijeka i koji je postojao i u XVI vijeku dok se još kopala ruda potpuno je u XVII vijeku ustupio mjesto kadiji. Inače, od olovskih kadija se spominje: Seferefendija (1617. godine) i Mehmedefendija (1637. godine), dok se u fojničkom manastiru nalazi jedan hudžet olovskog kadije iz 1718. godine. Olovske kadije spominju se i u turskim dokumentima i 1681., odnosno 1683. godine, a 1651. godine Olovo je bilo potčinjeno kladanjskom kadiji, ali samo za kratko.
Naime, kada su Turci pokorili Bosnu i Hercegovinu, izvršili su svoju podjelu zemlje i uveli novu administraciju. Odmah je izvršen popis, katastar i zemlja je podijeljena na dižavnu (HAS) i na timare i zeamete, čiji su se prihodi ustupali vojnicima. Sva zemlja po turskom zakonu i shvatanjima pripala je caru, a više sela sačinjavalo je nahiju kojom je upravljao upravnik (subaša, kapetan ili muselim). Više nahija sačinjavalo je sandžak, kojim je upravljao beg ili paša. Za vrijeme turske vladavine Olovo je kao džemat pripadalo kladanjskoj kazi (nahija, muderat, srez), odnosno sarajevskom sandžaku, ali tek od 1865. godine. Do tada, kladanjski srez, pa prema tome i Olovo kao opština, pripadali su zvorničkom kajmakamluku, čije je sjedište bilo u Donjoj Tuzli.
       I iz XVII vijeka o Olovu ima dosta podataka. Olovski manastir je u to vrijeme bio na glasu, a podaci o manastiru i Olovu nalaze se i u izvještajima putopisaca, kao i u raznim pismima. Međutim, svi ti izvori više govore o manastiru i o njegovim neprilikama, nego o samom Olovu. Kako je varošica u to vrijeme najvećim dijelom bila naseljena katolicima, čija je sudbina bila vezana za manastir, u pisanim izvorima toga vremena gotovo da i nema govora o Muslimanima i nekim drugim događajima, nego se govori samo o manastiru.
              Na osnovu pisanih dokumenata da se zaključiti da je sve do kraja XVII vijeka u Olovu bilo najviše Hrvata, te da se prvi Muslimani spominju već 1464. godine. Oni su još u XVI vijeku, a možda i ranije, imali svoju džamiju. Srba je u to vrijeme u samoj varošici bilo veoma malo, ali ih je zato po okolnim selima bilo daleko više. Osim toga, u Olovu i okolini bilo je i dosta Cigana, a od samog početka turske vladavine sve je bilo više onih koji su zbog turskog zuluma napuštali ovaj kraj.
             Vjerski fanatizam Turaka, koji se pojačao naročito poslije ratnih i političkih neuspjeha Turske, te pojava hajduka i česte epidemije, imali su u toku XVII i XVIII vijeka presudan uticaj na dalji razvitak Olova. Sama činjenica da je Olovo svega nekoliko sati udaljeno od Romanije i Birča, kao i drugih hajdučkih uporišta, te bogatstvo tadašnjih Olovčića, kao i dolazak trgovaca iz raznih krajeva, bili su povod da su se hajduci često zalijetali i do Olova, a ni sam manastir nije bio pošteđen od njihovih napada. Zbog toga su olovski fratri u više navrata molili turske paše, a među njima i Mustafa-pašu Olovčića, da se preduzmu mjere protiv ‘‘eškije’’ (hajduka), ‘‘koja hara po tom kraju’’.
               Stanovništvo Olova i okoline najviše je stradalo od raznih epidemija (kuge), kao i od gladi. Takva stradanja zahvatila su olovski kraj i 1688. godine. ‘‘Priča se da je Olovo mnogo stradalo od kuge: pomor je bio toliki da je jedan hodža u mahali otpremao mrtve, a drugi na groblju dočekivao i sahranjivao. Najposlije je u Olovu od kuge preostalo samo jedno dijete, neki Kul-Alija a i njega je rodbina odvela u Rječicu, odakle se vratio kad je odrastao’’.
                Nema podataka o tome da li je Olovo stradalo od kuge i u drugim godinama (izuzev one o kojoj govori ljetopisac N. Lašvanin), kada je od te opake bolesti stradala visočka nahija (1690, 1731, 1741, 1737, 1782. godine), ali se pretpastavlja da je tada bio zahvaćen i olovski kraj.
              Poslije iseljenja Hrvata i propasti manastira, Olovo se pretvorilo u čisto muslimansko naselje, čije se stanovništvo najviše bavilo trgovinom, i koje je imalo značaja samo po tome što je ležalo na jednom od puteva koji su iz srednje Bosne vodili preko rijeke Save na sjever (preko skela u Brčkom i Bosanskoj Rači) i u Srbiju, a koji je spajao Sarajevo sa Zvornikom i Tuzlom. U docnijim opisima Bosne (sve do austrougarske okupacije) Olovo se spominje tek uzgred. Tako npr. Jukić spominje Olovo po nekadašnjoj slavi, navodeći da ima 50 ‘‘turskih’’ kuća i džamija, a spominje i sakupljanje otpadaka olova po rijeci.
             Pa ipak, po predanju, Olovo je i u to vrijeme bilo napredno mjesto. Olovljani su se bavili trgovinom i radi toga mnogo putovali. Varoš je bila toliko bogata, da je bilo godina kada bi išlo na ćabu i po sedam (po drugim izvorima i po 16) hadžija.
            Kroz Olovo je prolazio put od Sarajeva prema sjeveru, a njime su i najčešće, išle kiridžije i poštari. Na Kurjači je bila menzilina, dok je na mjestu Golubišu u Olovskim Lukama, gdje je put prelazio preko rijeke, bio kameni most kojeg je voda srušila. U to vrijeme pošta iz Sarajeva za Zvornik nije išla preko Romanije i Glasinca, nego preko Olova i Kladnja, jer je bio kraći. Često se dešavalo da kroz Olovo prođe za samo jedan dan i po 25 tovara s novcem u prathji suvarija i surundžija. U to vrijeme, dakle i za vrijeme turske vladavine, u Olovu se nalazio carinik (džumrukdžija), a petkom je održavan pazar. Stoka se prodavala na mjestu zvanom Atmejdan.
             Najveći dio sadašnje olovske opštine nalazilo se, do prije nekoliko decenija, pod šumom, koja je prekrila tragove ranijih naselja. Naime, izuzev same varošice Olova, u svim okolnim selima cjelokupno stanovništvo je skorašnje. Inače u tim selima ima dosta spomenika. Tako su npr. Pogari postali kada su se tu prije 150 godina preselili Memagići iz Gornjeg Olova; Olovske Luke su obnovili Jamakovići, koji su se doselili iz Sarajeva; Zagajnicu i Pridvoricu su prvi nastanili Pantići, a do početka XIX vijeka u Bioštici nije bilo ni jedne kuće, kao ni u Dolovima i na Kozjacima, dok je Boračko naseljeno tek od 1918. godine.
             Pa ipak, najveće promjene zbile su se početkom XX vijeka, kada je nastalo i Donje Olovo, odnosno nakon austrougarske okupacije i izgradnje željezničke pruge Zavidovići - Olovo - Han-Pijesak. Naime, izuzev Olova i Olovskih Luka, koje su ležale nedaleko od rijeke, bliže gornjim ivicama polja, sva ostala sela olovskog područja bila su locirana dalje od rijeke (po kosama, stranama i dolovima), ali redovno u blizini snažnih vrela sa kojih su se ljudi snabdijevali pitkom vodom. Većina tih sela obnovljena je u toku XIX vijeka, i to, uglavnom, na istim onim mjestima gdje su sela postojala i u davnašnjim vremenima. Tome su dokaz i starine koje se oko obnovljenih sela nalaze. Polovinu tih sela obnovili su doseljenici iz drugih krajeva, i to prije austrougarske okupacije. Na ovaj način obnovljena su sela: Pridvorica, Olovske Luke , Zagajnica itd. dok su Kozjaci s Višnjicom, Bioštica, Dolovi i Pogari obnovljeni od samih Olovčića . Obnavljanje sela od samih Olovčića izvršeno je na taj način, što su pojedinci koji su imali njive i klanice izvan Olova, a na koje su ljeti izlazili sa porodicom i stokom, nakon diobe te stanove pretvorili u stalna naselja novoosnovanih porodica.
           Izuzev Olovskih Luka koje su bile na prelazu između starovlaškog i drumskog tipa sva ostala sela bila su starovlaškog tipa. Drumski tip sela nastao je oko hanova, a može se prepoznati po tome što je izduženo u pravcu druma. Kod starovlaškog tipa sela samo manji broj kuća nalazi se pored puta, a sve ostale su bile po strani, odnosno podalje od puta. Inače, po selima je izvršeno grupisanje kuća po rodovima, a sve su kuće, izuzev onih u samom Olovu, bile uglavnom jednake, jer je i način života stanovništva bio isti. Naime, većina kuća bila je sagrađena od brvana i šepera da bi se zidovi mogli omalterisati i okrečiti. Magaza, donji dio, redovno je bila od kamena, i kod jednospratnih kuća se nalazila ispod sobe. Kuće bolje stojećih ljudi zidane su na dva sprata, i to tako što su se na gornjem spratu spolja, dodavale tzv. divhane. Sve ostale kuće bile su ili na magazu (starovlaški tip), ili na čardak. (Ove druge su se od prvih razlikovale po tome što su imale čardak medu strehama, iznad soba).
              Od sporednih zgrada najvažnije su bile klanice, koje su takođe pravljene od brvana. One su se nalazile pored kuća, ali ih je bilo dosta i po njivama, često daleko od sela. Pojedinci (Cerići iz Gornjeg Olova) su kraj takvih klanica imali i kuće u kojima su boravili ljeti.
             Kuće su, dakle, uglavnom ostale onakve kakve su bile i u srednjem vijeku, tj. gradile su se od drveta. One su u XIV i XV vijeku imale drveni kostur sa horizontalnim, okomitim i kosim gredama. Prazan prostor ispunjavan je pleterom i malterom od ilovače. Primjeri ovakve srednjovjekovne gradnje mogu se vidjeti i na nadgrobnim spomenicima - stećcima, npr. u Križevićima .
            Stariji sloj olovskog stanovništva činili su oni rodovi koje je u Olovu i okolini zatekla austrougarska okupacija (bili su to uglavnom Muslimani i Srbi, dok je npr. 1885. godine bilo svega 10 Hrvata). Drugi, mlađi sloj čine Hrvati i svi ostali koji su se u ovaj kraj doselili poslije 1878. godine. Prema podacima koje je istražio dr Milenko Filipović  u Olovu i okolini bilo je svega šest rodova sa 17 porodica koji su se smatrali ‘‘starinicima’’, dok su doseljenički rodovi pripadali nekolikim migracionim strujama, a vodili su porijeklo iz različitih oblasti. Najviše ih je bilo iz srednje Bosne, kao i iz okoline Kladnja, te samog Olova i Sarajeva. Svi su oni došli mahom u XIX vijeku. Radilo se ustvari o preseljavanju srednjeg muslimanskog staleža koji je tražio bolje uslove života, a sve je to bilo povezano sa socijalnim i ekonomskim promjenama kojima su u to vrijeme bili izloženi bosanski Muslimani.
              Osim toga, prilikom povlačenja Turaka sa lijeve na desnu obalu rijeke Save, došlo je i do preseljenja Muslimana iz Ugarske i Slavonije. Neki od njih nastanili su se i u Olovu (sedam porodica iz Beograda, dvije porodice iz Kanjiže, dvanaest porodica iz Slavonije itd.), a bilo je i asimilovanih doseljenika iz drugih zemalja (Albanije, Kurdistana, Poljske).
Krajem XVII vijeka vladao je, po J. Dedijeru, uglavnom ovaj raspored stanovništva: ‘‘po varošima su bili Muslimani sa raznim balkanskim i orijentalnim narodnostima, po nizinama Muslimani i Hrvati a po planinama i brdima Srbi’’. Prema podacima koje iznosi B. Pejanović u kladanjskom srezu je 1865. godine od 3.272 muške glave, na Muslimane otpadalo 2.060 ili 63,20% .
               Za Srbe (pravoslavne) nema podataka o brojnom stanju, jer pravoslavni popovi, vjerske starješine i funkcioneri nisu vodili gotovo nikakvu evidenciju. Tako se dogodilo da pravog popisa pravoslavnog stanovništva nije bilo ni po parohijama, ni na bilo koji drugi način. Naime, poznato je da je pravoslavno stanovništvo uglavnom živjelo podalje od puteva, u nepristupačnim krajevima, dok ga je u gradovima bilo sasvim malo.
M. Filipović je otkrio da se 19 muslimanskih rodova sa 77 porodica doselilo iz Sarajeva, Lješeva (Visočka nahija), Male Očevlje, Kladnja, Maglaja i sela u okolini Olova: Buševa, Musića, Radovića, Bakića i Lišaka. Osim Muslimana, među doseljenicima bilo je i Srba, ali u manjoj mjeri. Dvije srpske porodice doselile su se iz obližnjih sela Krajšića i Vladojevića. Ta sela su bila samo prolazna boravišta, jer se zna da su ti Srbi porijeklom iz prave dinarske oblasti, kao i oni iz susjednih krajeva (Glasinac, Birač), zbog čega su i nazivani HERAMA.
              Inače, u Olovu su bile zastupljene dvije grupe doseljenika. Prvu grupu činili su Srbi i Muslimani, doseljeni iz Hercegovine i Starog Vlaha, a dragu su činili doseljenici iz zapadne Bosne, Bosanske krajine, Like i Dalmacije. Tako je zabilježeno da Muslimana ima iz Nikšića, Foče, Čajniča, Bugojna i Bihaća, a Srba iz Grahova, Drobnjaka, Dalmacije i Like, dok su se Hrvati doseljavali samo iz Like.
             Ima interesantnih pojedinosti vezanih za neke rodove i njihova prezimena. Tako su se Brkići koji su živjeli u Olovu i Bioštici zvali i Panduri, jer im je otac, jedno vrijeme, istina kratko, bio pandur. Gluhići su se zvali i Vilajetovići. Đulovići, jedini begovi u Olovu, zvali su se i Jusufspahići, Degermendžići (po djedu Hasanovići) nazvani su tim imenom zato što su se od starina bavili mlinarstvom (degirmendži - mlinari), Kaikčije su nazvani po djedu koji je vozio čamac (kaik), a Karičići su se ranije zvali Hadžiibrahimovići .
Najstariji iz roda Ljuca, doseljenik iz Nikšića, bio je čauš nad zaptijama, dok je Alija, iz porodice Fočića bio hodža, a Muhamed imam. Ćukundjed porodice Hadžiavdići bio je trgovac medom, kojeg je kupovao čak u Srbiji, dok je djed roda Jamakovića, iz Sarajeva (29 porodica), napravio han u Olovskim Lukama, a zatim nakupovao dosta zemlje od Olovčića, te se i sam tu doselio.
            Pored naprijed spomenutih rodova takođe se zna da su u Olovu živjeli i izumrli rodovi: Kulalići, Derendelići, Krlućevići i Poljaci (iz roda Krlučevića bio je onaj po kome je nazvano Krlukčevo groblje).
            Za Camdžije ili Čamdžiće (Kehiće) koji su se doselili iz Lišaka priča se da im je Omer-paša posjekao oca na Karauli. Neko je pripucao na Omer-pašin logor, te je on ne mogavši da nađe krivca, pogubid Čamdžića (koji je bio džematpaša), i zapalio Liške i Kladanj.
              Od srpskih rodova treba spomenuti Grubačiće, porijeklom iz Grahova, Goluboviće iz Starog Vlaha, Žuge ili Žugiće iz Drobnjaka, u Crnoj Gori, Kosanoviće iz Nove Gradiške Mediće iz Donjeg Lapca, ali porijeklom iz Dalmacije, (najstariji David ožeoio se kćerkom Ilije Đenetovića i ušao u njegovu kuću) Pantiće čije se porijeklo nije moglo ustanoviti, Saviće (istog su roda Nedići iz Ćuda i Aleksići iz Kovačića), Tomiće iz Hercegovine (ranije su bili nastanjeni u Drecelju i Žeravicama), koji su se po djedu Luki (došao u ovaj kraj 1878. godine) zvali i Lukići itd.
              Neposredno nakon austrougarske okupacije 1878. godine u Olovu su se nastanile i hrvatske porodice: Bartolovići, Višnjić Janković (žandar, a rodom iz Like), Lisac, Rizner (žandar, poljskog porijekla), Rudeljić  i Palavra, kao i porodice Italijana Bruže, Albanca Ahmetovića, Nijemca Hekla (majstor za mostove), Malorusa Spjevaka (viši šumski činovnik), Poljaka Levickog, te Jevreja Izraela (bile dvije porodice), te porodice, Levi, Majerović (bio cipelar, iz Mađarske) i Ozmo (čiji je otac u prvo vrijeme bio vojni nabavljač za jedan bataljon austrou-garske vojske, a kasnije je otvorio svoju trgovinu).
Inače, u minulim vijekovima, ljudi su u nedostatku zabavnog života veći dio slobodnog vremena provodili u kući njegujući kult obiteljskog života i održanja porodice. Iišeni mnogih briga, ali i zbog potrebne radne snage, ljudi su smatrali da je najveće životno bogatstvo brojna porodica. Zato su i bile rijetke porodice sa jednim ili dva djeteta, dok su brakovi bez djece predstavljali pravu rijetkost. Tako je, npr. Andrija Brnjaković imao sedmoro djece.
            Veći dio zemljišta oko Olova nalazio se pod šumom, pašnjacima i livadama. Obrađivala su se samo polja pored rijeka i prostraniji dijelovi blaжe nagnutih strana. U to vrijeme u okolini Olova sijale su se ove vrste žita: zob, ječam, raž i kukuruz, a nešto manje i pšenica. Najviše su se sijali ječam i kukuruz, pa ipak, godišnji prihodi od žitarica bili su takvi da nisu mogli da ishrane cjelokupno stanovništvo. Pored kuća sijalo se i povrće, ali samo za ličnu potrebu. Bilo je i voća, a najviše šljiva koje su se sušile u primitivnim sušarama i prodavale, ili se od njih pekla rakija i pravio pekmez.
Pošto su uslovi za gajenje stoke bili veoma povoljni (bilo je dosta sjenokosa i ispaša), stočarstvo je bilo prilično razvijeno. Najviše su bila zastupljena govedaiovce, a bilo je i konja. Oni koji su imali dosta stoke, preko ljeta su je izgonili na ispašu, i to čak u Vlasenički srez, dajući ih tamošnjim seljacima ‘‘na hranu’’.
Kad je prestala eksploatacija olova te kad su sela oko Olova opustjela, Olovljani su počeli da se bave trgovinom, sve dok u toku prošlog vijeka i trgovina nije počela da opada. Tako je stanovništvo sve više počelo da se bavi obrađivanjem zemlje i gajenjem stoke, što je ujedno uslovilo i obnavljanje sela oko Olova.
U okolini Olova, inače, nije sve doskora bilo kolskih puteva koji bi ga povezivali sa drugim mjestima. Vožnja kolima bila je moguća samo u Donjem Olovu i putem od Olova do Olovskih Luka. Zbog toga je seosko stanovništvo za prevoz tereta veoma malo koristilo kola (i to uglavnom volovska čiji točkovi nisu bili okovani gvožđem). Glavno saobraćajno sredstvo bio je konj, kojim su se prevozili ljudi i teret. Tih konjskih puteva bilo je više, a najvažniji su bili oni koji su išli za Kladanj (preko Karaule), Sarajevo (preko Ozrena i Čevljanovića) i Vareš (preko Očevlja). 
Mada je do uspostavljanja trgovinskih veza između Bosne i stranih trgovačkih centara došlo još u drugoj polovini XII vijeka, to jest u vrijeme kada su već bile formirane osnove bosanskog državnog organizma i feudalnog društvenog uređenja, Olovo se u ovaj proces uključilo tek sedamdesetih godina XIV vijeka, naime u vrijeme kada dolazi do eksploatacije olovne rudače u okolini ovog mjesta . Doduše, Vlasi su još ranije, u zamjenu za so, donosili u Dubrovnik olovo, ali se ne zna da li potiče iz Bosne. U vezi sa prodajom olova spominje se i rudnik Kamenica, čiji su se rudokopi u ono vrijeme intenzivno eksploatisali. Tako se 15. februara 1376. godine Zore i Matko Bokšić obavezuju da će u toku aprila iste godine dati svojim kreditorima 90 milijara olova iz Kamenice u Bosni. Inače, u nekim drugim dokumentima navode se veće količine olova, i to u vrijeme dok još nije poznata aktivnost olovskog rudnika. Tako npr. dubrovačka vlada 2. jula 1376. godine naređuje Žoru i Matku Bokšiću, te Tvrdaku Bjelojeviću, zakupcima trgovine u Bosni, da odustanu od svega onoga što šteti dubrovačkim trgovcima, odnosno da puste Bosance i Vlahe da prenose olovo čije hoće a ne samo njihovo.
Za razliku od srebra gdje nema dosta podataka u kojima se direktno govori o izvozu ovog rudnog proizvoda, podaci o trgovini olovom mnogo su određeniji, čemu je doprinijela i sama dubrovačka vlada, koja je bila veoma zainteresovana za bosansko olovo. To se vidi i iz slučaja Žora Bokšića kome je u junu 1384. godine bilo dozvoljeno da iz Dubrovnika izveze so i mijenja za olovo. U slučaju da Bokšić proda so za novac, a ne za olovo, morao je da plati kaznu u visini od 200 dukata. Slične represalije bile su predviđene i za neke druge trgovce.
          Dubrovčani su i na drugi način nastojali da osiguraju dovoz olova, pa su čak predvidjeli da se so da na veresiju onome ko do 30. septembra 1387. godine dopremi u Dubrovnik olovo. Davanje soli na veresiju u slučaju kada se ona zamjenjuje za olovo bilo je samo jedan od načina kojim se forsirao uvoz olova.
           Inače, dubrovačka vlada je već od samog početka preduzimala oštre mjere prema svima onima koji su ometali nesmetan izvoz olova, odnosno prema onima koji su pokušavali da monopolišu trgovinu ovim važnim rudarskim proizvodom. Ovakav stav davao je, nesumnjivo snažan podsticaj izvozu olova iz Bosne, kao i intenzivnijoj proizvodnji olova. Naime, 1376. godine izvezeno je 48 tovara, 1384. godine je vrijednost izvezenog olova bila 5.418 perpera i 3 groša, 1385. godine količina izvezenog olova iznosi 25 milijara, 1389. godine prodato je olova za 5.000 medija, a 1398. godine je za olovo dobiven brod soli.
           Od dubrovačkih trgovaca, po obimu svojih poslova ističu se braća Bokšići (Žore i Matko), njihova imena vezana su i za prvo spominjanje Kamenice. Poslovali su dobro, ali su bili i veoma bezobzirni. Pored njih dvojice, još se spominju: Martin Benvenutić, Mario Radoslavić, Marin Menčetić, Miho Budačić, Pasko Rastić, Simon Bunić, Matko Đorđević i drugi. Ponekad su izvezene količine olova iznosile i do 100 milijara. U to vrijeme veoma je malo bilo domaćih ljudi koji su se bavili izvozom olova. To je tada bilo dozvoljeno samo bosanskim vladarima. Tako je npr. Ratko, kapetan bosanskog kralja, prodao jednom trgovcu iz Ankone (Italija) 50 milijara ‘‘plumbi de Bossina’’.
             Inače, Žore Bokšić je za vrijeme vladavine Tvrtka i Dabiše, kao i Dabišine udovice Jelene, zastupao kralja u trgovini olovom što mu je pružalo još veće mogućnosti za uspješniju trgovinu. Olovo koje je on nabavljao njegova žena Marusa je prodavala u Dubrovniku. Međutim, aktivnost Bokšića nije se završavala na ovom. Tako mu je bosanski kralj 4. oktobra 1390. godine naredio da izda određenu količinu olova jednom Dubrovčaninu, kao protuvrijednost za dijamant koji je od njega kupio.
             Samo manji dio olova korišten je za lokalne potrebe u Dubrovniku, dok su sve ostale količine izvеzene na strana tržišta, a najviše u Veneciju. Tako je npr. u periodu od 1372. do 1391. godine u Mletke izvezeno, što srpskog, što bosanskog olova 310.819,006 kg. Pored Venecije, olovo je izvoženo i u druga mjesta Italije (Firencu, Ankonu, Siciliju), a takođe i u Tursku, Siriju, Aleksandriju i Španiju. Međutim, treba odmah reći da su se trgovinom olovom preko mora bavili isključivo Dubrovčani, i da tu, u Dubrovniku, prestaje aktivnost domaćih trgovaca.
           U prvoj polovini  XV vijeka u trgovini bosanskim olovom ističe se Ivan Crijević, koji je samo u jedan mah 1418. godine vojvodi Petru Pavloviću i braći Muržićima isplatio 2.500 dukata za kupljeno olovo. Osim njega, tada se pojavljuje i Tomo Bunić, kreditor Olovljana. Tako se npr. Radohna Stipović iz Olova obavezuje da će za tri mjeseca vratiti dug Tomi Buniću od 100 dukata, 60 perpera i 4 groša, dok se drugom prilikom kod istog čovjeka zadužuje za 162 i po dukata. Pored Stipovića, još četvorica Olovljana se obavezuju da će Buniću isplatiti dug od 29 i po dukata.
           Inače, Bunić kupuje olovo u velikim količinama i od bosanskog kralja (1425. godine), dok 1427. godine, na ime duga, od trojice bosanskih trgovaca (Braila Tezalovića, Radića Ozrisaljevića i Brajka Hraovića), dobija novac u vrijednosti od 1508 dukata. Izgleda da je bio i u nekim trgovačkim vezama i sa Radoslavom Pavlovićem, jer 1439. godine Radić Ozrisaljić, carinik i poslanik vojvode Radoslava, potvrđuje da mu je isplaćeno ono što je Tomo dugovao vojvodi.
          Nakon smrti Tome Bunića njegove poslove nastavlja njegov sin Mato. Koliki je bio njegov interes za rudnike olova vidi se po tome što on, skupa sa Martinom Bunićem, 1447. godine zakupljuje trećinu olovske carine. Tako je trgovac iz Olova Pavko Radisalić 1462. godine izjavio da mu je Mato isplatio svo olovo koje mu je isporučeno. To isto čini i Stjepan Radinović, takođe iz Olova, dok se Franjo Radonjić obavezuje da će Mati Buniću dostaviti 13 milijara olova, te da će transport od Olova do Dubrovnika Mato platiti solju. Stjepan Hraović iz Olova izjavljuje da će Mati Buniću vratiti dug od 83 dukata, a od istog kreditora nešto kasnije je posudio 104 dukata.
            Pad Bosne pod Turke nije okončao i trgovačku aktivnost Mate Bunića, koja se, naprotiv, još više razvila. On stupa u trgovačke veze i sa domaćim ljudima, koji mu dostavljaju razne količine olova. Razgranati poslovi, kao i obim trgovinske djelatnosti sa Dubrovnikom i drugim mjestima, najbolje potvrđuju kako je bosansko olovo zauzimalo važno mjesto u trgovinskoj razmjeni između Olova i Dubrovnika.
             Trgovinska razmjena između Dubrovnika i pojedinih mjesta u Bosni nije se ograničavala samo na povremene dolaske Dubrovčana u Bosnu. Neki od njih su se, po prirodi svoga posla, u rudnicima zadržavali duže ili kraće vrijeme. Ova koncentracija Dubrovčana u pojedinim mjestima dovela je postepeno do formiranja dubrovačkih kolonija od kojih su one u Visokom, Kreševu, Fojnici, Borču i Foči bile najveće. Međutim, interesantno je napomenuti da u samom Olovu, koje je u to doba bilo poznato po svom rudniku nije postojala dubrovačka kolonija. To je vjerovatno, zbog toga što se olovom drugačije trgovalo nego srebrom i zlatom. Poznato je naime, da su Dubrovački trgovci davali Vlasima da sami prenose olovo iz Bosne do njihovog grada, što nisu činili sa srebrom, koje je bilo od većeg značaja nego olovo .