olovo

ISTORIJA OLOVA, 3 (iz knjige ''Оlova'' Jeremije Perića Ješe

olovo | 14 Novembar, 2010 13:58

                Za izvoz olova i druge robe iz Olova u Dubrovnik i u druga mjesta, i uopšte za obavljanje trgovine i prometa, korišteni su konjski karavani, dok je prenos putnika vršen jahaćim konjima. To je zato što u srednjem vijeku, a i mnogo kasnije, u ovim krajevima uopšte nije bilo kolskih puteva, tako da su Vlasi stočari bili najvažniji činilac u vršenju čitavog prometa od Olova do Dubrovnika i obratno. Inače, karavani su do Olova dolazili putem koji se u dokumentima nazivao »Via narente«, a koji je od Dubrovnika išao preko Blagaja, Konjica i Ivan Sedla, a zatim preko Visokog i Sutjeske za Olovo. Od Olova se jedan krak odvaja za Kladanj  Zvornik, Srebrenicu i Tuzlu i dalje za Slavoniju i Ugarsku, dok je drugi krak preko Zagorja išao za Knežinu, Borač, Glasinac, Praču i Rogaticu. »Via narente« je imao veliki značaj u međunarodnom saobraćaju, jer je Jadransko more i primorske gradove povezivao sa Srbijom (preko Srebrenice i Zvornika), Sremom i Ugarskom (preko Tuzle, Brčkog i Bosanske Rače), zbog čega su za njega bile zainteresovane i sve zemlje koje su se graničile sa srednjovjekovnom Bosnom.
            U starija vremena, dok uz drumove još nisu bila izgrađena skloništa, putnici su sa sobom nosili šatore ili tende pod kojima su noćivali. Međutim, pošto su karavani ponekad imali i po sto konja pa i više, počeli su duž puta, da se grade skloništa za smještaj ljudi, stoke i robe. Takva skloništa su postojala u doba srednjovjekovne Bosne i uz tzv. »Via narente«. Pošto je u doba turske vladavine došlo do znatnog porasta saobraćaja, uz glavne i sporedne puteve po selima i varošima počeli su da se podižu hanovi i karavansaraji.
             Hanom se nazivala zgrada u kojoj su konačili putnici a u iste svrhe služio je i karavan saraj (riječ složena od kjarban ili karavan i saraj). Prva riječ označava veći broj konja i kiridžija, dok je druga značila dvor. Razlika između hana i karavan-saraja bila je u tome što je putnik u hanu plaćao konak i zimi i ogrev, a konak je u karavan-saraju bio besplatan, dok se za hranu i ogrev putnik morao brinuti sam. Osim toga, u hanovima je bilo nešto namještaja i posteljine, a u karavan-saraju nije bilo ništa.
              Hanovi su građeni, ili u samoj čaršiji, ili u njenoj neposrednoj blizini, tako da počev od 1462. godine, pa sve do prvih decenija XVII vijeka nema gotovo ni jednog znamenitijeg vakufa i mjesta bez hana. Prema karti koja se nalazi u knjizi Hamdije Kreševljakovića, hanovi na olovskom regionu postojali su na sljedećim mjestima: Pločniku, Dragoradi i Olovu, a zabilježeni su i Kaničev han (han Ahmeda Drozića), Bibića - han, Kuljenovića - han i han Karaula. U Olovu je bilo više hanova. Jedan je pripaao vakufu olovske džamije, dok se dragi zvao Kešin han. Na putu kod Jasena nalazio se Solakov han, a sigurno je bilo i drugih hanova, ali o njima nema podataka.
             Svi ovi hanovi služili su u prvom redu za odmor i prenoćište putnika, kiridžija i njihovih karavana, ali se u njima i trgovalo. Kada se u našim krajevima počela piti kafa i po hanovima točiti alkoholna pića, hanovi su se pretvorili u kafane i krčme, a u njih počinju da dolaze i ljudi iz mjesta na kafu i razgovor. Tu su mještani od putnika saznavali razne novosti iz drugih krajeva svijeta, upoznavajući se ujedno sa običajima naroda kojima su karavani i putnici pripadali. Hanovi su naročito bili posjećeni uoči pazarnog dana, a još više u one dane kada
se održavao godišnji vašar (sajam).
              Bilo je hanova koji su služili i kao menzilhane. Bile su to stanice u kojima su se mijenjali poštanski konji (menzili), i u kojima je tatar (poštar), dobijao svoj obrok. Te su stanice jedna od druge bile udaljene po šest sati hoda, odnosno u razmacima od 40 do 50 kilometara. Posebno lice, menzildžija, koje se staralo o čuvanju i ishrani konja, naplaćivalo je taksu za svakog iznajmljenog ata. Za sat jahanja od kurira je uzimano po 10 akči, dok su druga lica taj iznos plaćala trostruko.
             Inače, hanove i karavan-saraje uništavali su požari i zub vremena (jer su uglavnom bili građeni od drveta), ali su oni ponovo građeni i obnavljani. Njih je održavao tadašnji način saobraćaja i čim se ovaj stao mijenjati i modernihovati, počeli su hanovi i karavan-saraji da propadaju i odumiru.
              U tzv. trgovačkim hanovima, odsjedali su trgovci koji su prodavali svoju ili kupovali tuđu robu. Oni su ujedno od domaćih zanatlija i trgovaca kupovali razne artikle, a pošto robe nije bilo dovoljno, u hanovima su ostajali i po više nedjelja, čekajući da se roba proda, odnosno izradi u dovoljnim količinama. Svi ovi trgovci su obično iznajmljivali po dvije sobe. U jednoj su stanovali oni, a u drugoj držali i prodavali robu.
              Interesantno je pogledati kako su izgledali ti hanovi. Najprostija hanska zgrada, prema pisanju brojnih putopisaca iz XVI i XVII vijeka, bila je slična velikoj staji. To je bila prizemna zgrada, građena od brvana, kamena i ćerpiča, s krovom na četiri vode, pokrivena najčešće šindrom. Vrata su se obično nalazila na sredini, a bila su tako velika, da je kroz njih mogao proći konj sa tovarom. U zidovima se nalazio poneki mali prozor, a na krovu je bilo nekoliko rupa. Stropa nije bilo. Unutra je bilo jedno ili više ognjišta na kojima je ložena vatra da bi se putnik ogrijao ili osušio ako je pokisao.
              U nekim hanovima nalazila se i po jedna manja ili veća soba u kojoj je sjedio handžija, a u njoj su noćivali i bogatiji trgovci, odnosno putnici. Posebnu vrstu hanske zgrade činili su hanovi sa jednom sobom iznad vrata, dakle sa sobom na katu. Osim ove, bilo je soba u prizemlju, što je, ujedno, bio početak odvajanja čovjeka od svojih životinja.
»Gornji boj u hanovima razvijao se skoro na isti način kao i gornji boj u stambenim kućama. I ovdje se ređaju sobe oko hodnika (divanhane ili araluke), a rasporedene su uz uže strane hana, a između njih je hodnik koji se ponegdje završava izbočenom kamenijom iznad hanskih vrata. U ovakvim hanovima nije više bilo ognjišta u prizemlju, nego je svaka soba imala svoju peć za loženje. Inače, pred hanom, uz puteve, redovno se nalazila sofa ili hladnjak, po kojim su se putnici odmarali. Gdje god je bilo moguće, han je građen do vode (rijeke, potoka, izvora), jer se gotovo uvijek u blizini nalazila po koja kuća. Osim handžije, u hanovima i karavan-serajima se od osoblja spominju još: kafedžija, odadžija, podrumdžija (brinuo se o konjima) i još poneki sluga.
            Dolaskom Turaka u Bosnu, počeli su u pojedinim mjestima da se podižu musafirhane i imareti. »Musafirhane se zvaše zgrade u kojoj je svaki, naročito siromašniji, putnik mogao dobiti potpuno besplatan konak za sebe i svoga konja, obično za tri dana, a imaret je kuhinja u kojoj se spremala hrana za siromahe (softe) i službenike zadužbine, kao i za siromašne putnike. Ovakve ustanove osnivali su bogatiji ljudi kao svoje zadužbine, a svaka musafirhana imala je po nekoliko soba, konjušnicu, ambar uz žito, pekaru i drvarnicu. Na olovskom području musafirhana je postojala u samostanu u Olovu, ali o njoj nema pobližih podataka«.
              Inače, nakon dolaska Turaka u Bosnu, često je dolazilo do sporova sa Dubrovčanima oko korištenja ovih puteva, a za vrijeme kandijskog rata turska uprava je naredila kadijama da zatvore puteve za Dubrovčane i zabrane svaki promet i trgovinu. Sve je ovo uticalo da se Dubrovnik preorijentiše na trgovinu sa Austrijom, pa je 20. avgusta 1684. godine austrijski car Leopold I sklopio ugovor po kome je Austrija trebala da štiti Dubrovnik i njegove posjede, a za to je Dubrovnik plaćao godišnji danak od 500 dukata. 9. do 1874. godine proputovao je veći broj stranih i naših putnika kroz ove krajeve. Oni su vodili dnevnike
              Od 149 ili su pisali svoje putopise. U tim spisima ima dragocjenih podataka o prilikama koje su vladale u Bosni, pa i o hanovima i karavan-sarajima. Iako se u 29 putopisa koje je pregledao Hamdija Kreševljaković nigdje ne spominje područje Olova, jer je većina putopisaca išla drugim pravcima, ipak je interesantno pogledati spis koga je sačinio Able Lukšić (djelo štampano 1878. godine u Pragu), u kome je pored ostalog napisano i sljedeće:
               »Bračno putovanje u Bosni i Hercegovini ne bi se moglo preporučiti, jer to ni u kom slučaju ne bi moglo biti putovanje za razonodu. Kada čovjek putuje tim krajevima, mora da živi kao vojnik u pohodu, i da od samog početka ne reflektira na udobnost. Sve prohtjeve treba ostaviti kod kuće i treba se pokoravati onome što je neizbježno. Zato je i putovanje, kao i život u ovim zemljama, vrlo zanimljiv, ali ne preskup, i pored toga što je samo putovanje skuplje nego u ostaloj Evropi.« Lukšić dalje kaže, da su prenoćišta (hanovi) u provinciji smješteni pored ceste, na udaljenosti otprilike svaka dva sata hoda, te da u svakom selu u kome živi veći broj stanovnika, ima po jedan bolje ili slabije opremljen han. U hanu se doznaju sve novosti, a uz kafu i rakiju se sklapaju trgovački poslovi, prepričavaju događaji itd. Za han Lukšić piše »da nije ogovaranje ako se kaže da je nešto najprimitivnije što se može pružiti stranom putniku, jer jedini komfor predstavlja strožak (dušek) koji se polaže dužinom zidova, a koji se jedva jednom godišnje iznosi na zrak.«
                Inače, o samom putovanju Lukšić kaže da teče vrlo polagano i s orijentalnim častima, ali da je putovanje na poštanskim jahaćim konjima skoro prebrzo, a često se u pomanjkanju mostova ide preko divljih potoka, po brdima i dolovima. Bogati dubrovački i drugi karavani prolazili su siromašnim i često opustošenim krajevima, u kojima su harale glad, neimaština, kuga i razne druge bolesti. Feudalni goSpodari i dubrovački trgovci nisu imali nikakve milosti prema lokalnom stanovništvu, pa je zbog toga dolazilo do napada na karavane, što je u takvim uslovima bila nužna i prirodna pojava.
              Ovako primitivan način putovanja potrajao je sve do kraja vladavine osmanlijskog carstva. Doduše, nakon uvođenja reforme Mehmeda II (1808-1839) došlo je i u Bosni do uvođenja redovnog poštanskog saobraćaja, a 1863. godine predata je u upotrebu i na korištenje telefonska linija Sarajevo - Carigrad a odmah iza nje i Sarajevo - Olovo - Tuzla - Brčko. Inače, svi putevi koji su dugo vremena vodili preko Olova, izgubili su svoj značaj u prvoj polovini XIX vijeka, tj. onog momenta kada su oslabile trgovinske i druge veze između Bosne i Srbije, a naročito nakon što su Turci počeli da koriste put preko Romanije i Glasinca, odnosno kada su se po Bosni počele graditi željezničke pruge.
Putovanje ovim krajevima bilo je otežano i zbog hajduka koji su presretali i napadali karavane i putnike, a najviše one koji su od hrišćana uzimali sve što imaju. Položaj hrišćanske raje bio je veoma težak. Poslije ratnih pohoda, epidemija ili nerodnih godina ljudi su morali svoju djecu da prodaju kako bi mogli platiti harač i druge namete. Često je dolazilo do sukoba između raje i predstavnika turske vlasti, a mnogi pojedinci bili su prisiljeni da se odmetnu u obližnje šume i planine, odnosno da odu u hajduke, koji su se, prvi put, u ovom kraju javili u drugoj polovini XVI vijeka. Pored odmetanja u šumu zulum i anarhija imali su znatnog uticaja i na kulturno stanje, pa i zanimanje i ekonomiju stanovništva ovog kraja. Usljed teških prilika, narod je sve više napuštao zemlju i prilazio stočarstvu, jer je ono bilo pogodnije iz više razloga. Prije svega, nije trebalo brinuti za pašu, jer je nje bilo svugdje. Namet na stoku je bio neznatan, u stoku se nije morao ulagati trud, a sa stokom se, što je bilo veoma važno u tom nemirnom periodu, lako bilo prebaciti iz jednog kraja u drugi.
             U prvo vrijeme u hajduke se išlo da bi se svetilo za učinjene nepravde i nasilja. Kasnije se hajdučija najvećim svojim dijelom javljala kao protest protiv feudalnih odnosa, da bi pod Turcima poprimila često masovne razmjere, pretvarajući se u izvjesnim momentima čak i u ustanke. U tim slučajevima hajduk je značio isto što i pobunjenik, ustanik, tj. onaj koji se digao protiv turske vlasti.  Inače, hajdučija je svojim pretežnim dijelom bila izraz teškog ekonomskog stanja u selu i zato se ona, već prema narodnoj pjesmi, javljala kao protest i bježanje odfeudalnihobaveza. Tako, na primjer, na pitanje zašto je otišao u hajduke, Starina Novak kaže da ga je na natjeraoTurski zulum, dok su neki drugi hajduci stavljali ekonomske razloge.
              Nasilnu likvidaciju slobodnog seljaka vrlo lijepo je zapamtila i pjesma o odlasku Mijata Tomića u hajduke. I on je, po jednoj verziji, otišao u šumu zbog oduzimanja zemlje koja mu je bila babovina (baština), dok je po drugoj verziji to učinio zbog zuluma bega Ljubovića. Inače, ovako objašnjenje korijena hajdučije odgovara i istorijskim uslovima, a nalazi opravdanje i u mnogim turskim dokumentima iz XV i XVI vijeka i kasnije. Ovo međutim, ne znači da se u hajduke išlo samo iz ekonomskih razloga. Vuk Stefanović-Karadžić je pisao da je »to cijela istina, da što god je vlada turska bolja i čovječnija to je i hajduka manje, a što je gora i nepravednija to ih je više«  ali je takođe isticao da se u hajduke ponekada išlo da bi se nosile lijepe haljine, da se kome sveti, te da su hajduci često napadali i kuće u kojima su mislili da ima novaca.
               Pa i pored toga što se u hajduke odlazilo iz različitih potreba, ipak se može reći da je pojava hajduka predstavljala najraniju formu oružane borbe protiv turske, a kasnije i protiv austrougarske vlasti. A hajdučke harambaše, buljubaše i bajraktari, koji su, u stvari, bili rodovski i plemenski glavari, starješine i knezovi, bili su i najbolji poznavaoci političkih prilika svoga vremena. Nacionalna misao našla je snagu i podstrek u narodnom nezadovoljstvu zbog nepodnošljivih opštih, političkih, ekonomskih i socijalnih prilika. Kao što se kasnije pod austrougarskom upravom naš narod nije mogao pomiriti sa tuđinskom vlašću, tako je i u doba turske vladavine još manje mogao pomisliti na mogućnost ikakvog kompromisa sa nazadnim turskim režimom. Osim toga, pošto je znatan dio stanovništva prešao na islam, produžila se vjerska borba koja je dobila i oštar, klasni karakter, pretvorivši se u borbu između gospodara i raje.  Zbog toga turske vlasti i nisu progonile hajduke kao razbojnike pljačkaše, već kao buntovnike i ustanike koji su se digli u borbu protiv sultana i nasilja.
              Naime, prilike u ovom kraju, u kome je narod po tradiciji bio prkosan, ali i netrpeljiv, samovoljan i energičan, pružile su pogodan teren za odmetnike, siledžije i zulumdžije.
             Radi toga hajduci i nisu, u većini slučajeva, ni napadali sirotinju, nego su se svetili i presretali haračlije, spahije, trgovce, i begove, kao i sve one koji su podržavali i potpomagali tursku vlast, a ta njihova djelatnost smatrana je djelom borbe za oslobođenje ispod okupatorskog jarma. Od napadnutih je oduzimano sve što je bilo od vrijednosti, od tovara voska, mirođija, štofa i svile, do nakita, odijela i novca. Ovim se, svakako može objasniti i činjenica da su hajduci raspolagali sa svim onim skupocjenim odijelima, pozlaćenim jataganima, da su pili iz zlatnih i srebrenih čaša itd.
           O tome se, uostalom i pjeva u narodnim pjesmama, i priča u narodnim predanjima.
             Govoreći o hajducima Svetozar Marković je u svom djelu »Srbija na istoku«, pored ostalog napisao i sljedeće: »Hajduci su bili buntovnici protiv države po civilizovanim pojmovima evropskim. Ali, srpski narod ih je smatrao kao borce protiv nasilnika, kao osvetnike svoje pogažene slobode, prava čovječanskih. Međutim, ovo ne znači, da hajdučija nije morala, a u stvari nije ni mogla, postati i ostati nekakav socijalni pokret protiv feudalizma i odnosa koje je on stvorio. Ona je u toku svoga razvoja primala u sebe najraznovrsnije elemente, pa sigurno i ljude željne pljačke, avanture, lakog života i svega onoga što nekontrolisan život pruža, što je i sam Vuk Karadžić, koji je valjda najbolje poznavao hajduke, sasvim dobro zapazio, kada je primijetio kako je teško prostom čovjeku da se održi kao čovjek i kada se već jednom na krv ostrvi«.
                Rijetko se događalo da je hajdukovao samo jedan čovjek jer su uslovi takve borbe bili gotovo nemogući. Zbog toga su se hajduci udruživali u čete, a svaka četa je birala svoga harambašu. Od hajduka se tražilo da bude hrabar, da se ne boji smrti, i da je vjeran drug. Zbog toga su se u hajduke odmetnuli uglavnom mlađi ljudi (Grujica Novaković je npr. imao svega 15 godina kada je otišao u hajduke. Svi su uz to smatrani kao ljudi ’’veoma hrabri i vrlo snažni, koji se nisu bojali nikakve opasnosti’’.
              Da bi se hajdučija mogla razviti, mnogo joj je pomogao narod i jataci,  koji su hajduke krili, snabdijevali municijom, hranom i podacima o pokretu turske vojske, ali i o nailasku karavana i trgovaca. Jednom riječju »jataci su bili oči i uši hajduka«, a u zbijenim naseljima oni nisu držali ni pse da ovi ne bi svojim lajanjem najavljivali dolazak hajduka. Jataku koji bi izdao hajduke su se svetili. Hajdučke grupe bile su gotovo neuništive baš zbog toga što su ih hranili, branili, krili i čuvali seljaci, odnosno čitav narod, koji je veoma rano shvatio borbu i položaj hajduka i gledao u njima svoje zaštitnike i branioce.
              Inače, hajdučki život je bio veoma težak. » Vrat lomiti, po gori hoditi« nije bilo lako, a onaj koji je otišao u hajduke je svoju kuću »prežalio i odgorio«, jer, odmetnuti se u hajduke značilo je isto što i rasturiti ognjište, a narodna riječ kaže: »hajdučkoj majci po oboru trnje raste«.
              Da bi se odbranili od hajduka, čije su »snage bile takve da su nekada sprečavale prolazak jačih turskih odreda, Turci su bili prisiljeni da grade utvrđenja u kojima su držali jače posade, dok je kažnjavanje uhvaćenih hajduka bilo vrlo svirepo. Njih su obično nabijali na kolac, vješali na čengele, ili mučili na neki drugi način. Osim toga, često su paljeni čitavi kompleksi šuma, a sa karavanom je uvijek išlo dosta naoružanih vojnika.
              Inače, u narodu žive mnoga predanja i pjesme o hajducima. Iz tih dana gotovo da i nema putopisca koji ne spominje »Romaniju kao opasan hajdučki teren«. Naime, Romanija, planina sa beskrajnim šumama (iako pojava hajduka nije zavisila od pogodnosti koje je pružala priroda nego od turskog zuluma) i važnim putevima koji su išli preko nje prema Tuzli i Zvorniku smatra se kolijevkom hajduka. Tako je Kikle zabilježio za Romaniju 1658. godine, da je Romanija opasna i za prelaz teška planina, jer je puna razbojnika, a putevi su strmi i uski.
               Jedna pjesma je vezana za paljenje franjevačkog manastira u Olovu, a hajduk je bio Grujo, sin starine Novaka.  Grujo je, kaže se u narodnoj pjesmi, prije toga ubio na Romaniji bega Ljubovića iz Sarajeva, a zatim je došao na sabor u Luku. Tu je na njemu, kada se bacao kamena s ramena, udovicajihijenogbega prepoznala toke svogajmuža, pa je uzbunila Olovčiće, koji su Gruju uhvatili, svezali i predali Arapinu da ga posiječe. Međutim, Grujo prevari Arapina, posiječe ga i pobježe u Smrdan.
               Zbog ovog događaja car je naredio paši da uhvati i pogubi Gruju, ili da da svoju glavu. Paša pak naredi »robu« Ciganinu da zapali crkvu u Olovu, a hajduke potjera po čitavoj svojoj nahiji. Gruju je uhvatio u Birču i posjekao, a pošto je Ciganin zapalio crkvu odmah su mu se uhvatile obadvije ruke, te mu paša dade koliko će mu biti dosta za život.
               Do pojačane aktivnosti hajduka (Ilije Smiljanića, Stojana Jankovića i drugih) naročito je dolazilo u vrijeme ratova koje je Turska vodila. Jedan od takvih bio je i kandijski rat, vođen između Turske i Venecije, koji je aktivirao gotovo sve hajdučke čete na Romaniji i u drugim krajevima. Zbog toga i stoji zaključak da je naš narod krenuo u borbu protiv Turaka odmah čim je osjetio da je Turska počela da slabi, tj. poslije bitke kod Siska 1539. i Lepanta 1571. godine, a nije bio rijedak slučaj da su u pojedinim hajdučkim družinama četovali i Muslimani. Tako se npr. zna da se u četi Jevđevića nalazio neki Zekanović, a u javorskoj hajdučkoj družini Meho i Alija Hasanović. Osim toga, dosta Muslimana jatakovalo je hajducima, a neke su zbog toga Turci pogubili.
                  Hajduci su inače, najčešće zimovali i sklanjali se u pećine, ali i po ostalim skrivenim mjestima. Tu se skrivao i narod u teškim vremenima, tako da su ta mjesta bila posebno uređena za stanovanje. Takvih hajdučkih skloništa bilo je i u okolini Olova, a u njima su se krili hajduci Jovo Tandarić,  Jovo Perendije, Stojan Mirović (harambaša) i drugi. Jedna pećina nalazila se u Olovskom Kršu, nedaleko od sela Drecelj, dok se tzv. Vukova pećina nalazilajjjioliniilieke Bioštice nedaleko od Zelenog Vira. O tome je, u narodnom predanju sačuvana i pjesma:
             »Vino pije trideset hajduka
              U Drecelju u lednoj pećini
              I sa njima Stojan harambaša« 

            Pored toga što su branili narod od turskog zuluma, hajduci su uticali i na nacionalno vaspitanje naroda. U hajdukovanju su učestvovali svi staleži (seljaci najviše), a ni crkva, i svetovna i manastirska, nije izostala. Hajdučija je prema tome, značila borbu za život, za individualnost, i zato je u njoj učestvovalo sve muško, za borbu sposobno stanovništvo, dok je ostali dio stanovništva pomagao hajducima. Uodržavanju morala i nacionalne svijesti kod naroda, značajno mjesto su imali guslari. Nije bilo ni jedne hajdučke čete, pa ni sela, bez guslara.
              Svjedočanstva o borbi protiv Turaka, nalaze se i na nekim nadgrobnim spomenicima. Tako npr. na grobu Radoslava Pavlovića urezan je ovaj natpis: »Ja, vojvoda Radoslav Pavlović, gospodar i knez ove zemlje, dok živjah, turski me car ne mogaše nikojim junaštvom, ni kakvim darovima, ni zlatom, ni teškom svilom na zemlji mojoj, ni pobijediti ni pritisnuti, a još manje mišljah da se od vjere odmetnem. I bog mi je dao da sam mnogu pobjedu nad Turcima održao«.
              Pored hajdučije, bilo je u okolini Olova i drugih vidova otpora seljačkih masa. Tako dr Milenko Filipović piše da nije mogao utvrditi vrijeme jednog događaja koji je vezan za ubistvo kadije Kazafera u selu Vladojevići, koje se po predanju nalazi između Olova i sela Prgoševa, a na mjestu koje se sada zoye Kurjača. Tu se nalaze zidine, jedno starinsko muslimansko groblje i kadijin grob. Do ubistva je doslo zbog spora koji je rod Vojvoića vodio oko neke njive, a kadija ga je riješio u korist njihovih protivnika. Kada je kadija jednom išao iz Olova u Sarajevo, Vojvodići su ga sačekali i ubili. Taj događaj je i opjevan, a sačuvan je samo početak te pjesme:

              »Kad pogibe Kazafer kadija,
                Viš Olova niže Prgoševa, 
                U lijepom selu Vladojevići,
                Ubilo ga devet Vojvodića« 

 

 

 

 

ISTORIJA OLOVA | Sledeći | Prethodni | Komentari (0) | Trekbekovi (0)

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb