olovo

ISTORIJA OLOVA, 5 (iz knjige ''Оlova'' Jeremije Perića Ješe

olovo | 14 Novembar, 2010 14:19

             Međutim, neki stariji ljudi, koji su već u to vrijeme bili zaposleni, tvrde da je sindikalna organizacija postojala na željeznici, te da su u nju bili učlanjeni pored stranaca i neki domaći ljudi. Tako se iz toga perioda kao sindikalisti spominju Arsen Tadić, Miloš Obuka, Boško Krčo, Gabor Martinek, Šime Rudelić i Joško Porče.  Zbog toga se s pravom može pretpostaviti da su sindikalno organizovani radnici sa područja Olova, iskazivani kroz sindikalnu organizaciju u Zavidovićima, gdje je inače bio centar sindikalnog i partijskog rada za sve zaposlene u firmi »Eissler i Ortlieb«, kao i na željezničkoj pruzi Zavidovići - Olovo - Han-Pijesak.
                Međutim, treba reći da je geografski položaj Olova, zainteresovanost okupatora za ovaj kraj sa vojno-strateškog gledišta u kome je uveden strog vojnookupacioni režim, bio jedan od razloga što sindikalni pokret nije i u ovom kraju uhvatio čvršće korijene, te da je prvi svjetski rat inače usporio razvitak radničkog pokreta, a i već postojeće organizacije bile su rasturene i onemogućene u radu. Uz sve to čovjek olovskog kraja stupajući u radni odnos, unosio je sebe onakvog kakav je bio: neobrazovan, opterećen nacionalnim i vjerskim predrasudama nenaviknut na disciplinu. On je takođe bio bojažljiv, sklon uticaju hodža i popova, koji su obično zagovarali poslušnost caru kao i bogu, pa je i to uticalo na njegovo opredjeljenje, odnosno neopredjeljenje za radnički pokret.
                I dok su zaposleni na šumskim radilištima i željeznici bili u situaciji da se koliko - toliko zaštite od kapitalističke eksploatacije i okupatorovog terora, dotle je seljak bio prepušten sam sebi. Iako je, naime, turska uprava već 1876. godine donijela Zakon o fakultativnom otkupu kmetova, koga je priznao i prihvatio i austrijski okupator, kmetovi ga zbog nemaštine nisu mogli koristiti. Kasnije, kada je Privilegovana zemaljska banka počela davati kredit za otkup u visini do polovine procjene vrijednosti kmetskog imanja, situacija se nešto popravila, ali velike kamate i kratak rok vraćanja duga, bili su nepovoljni za kmetove, tako da je do 1910. godine otkupljeno veoma malo kmetskih kuća.
Neriješeno agrarno pitanje, korumpirano činovništvo, naduto i prezrivo ponašanje došljaka, veliki porezi, česte pljenidbe, gubitak slobode Muslimana, novčana privreda i birokratska vlast, stvorili su za siromašnog seljaka još teže uslove života nego što su bili prije austrougarske okupacije. »Teret kapitalizma je stekao, a teret feudalizma se nije razriješio«, pisao je Veselin Masleša.  Porezima i zajmovima, kao i na tržištu, zemljoradnik je bio eksploatisan od kapitaliste, a pored toga imao je stalne obaveze prema feudalcu kao kmet. Da bi mogao platiti porez i kupiti najneophodnije artikle za odijevanje, ishranu i obradu zemljišta siromašni seljak olovske opštine morao je sve više svojih proizvoda otkidati od usta i iznositi na pijacu, gdje je upadao u makaze nesrazmjernih cijena između industrijskih i poljoprivrednih proizvoda.
                  Mali seoski posjedi na kojima je siromašni seljak ili kmet živio sa svojom porodicom, primitivna obrada ralicom i drvenim plugom, davanje trećine agi, doveli su do stalnog smanjenja obradivog zemljišta, koga je seljak pretvarao u pašnjake posvetivši se potpuno uzgoju stoke od koje agi nije davao ništa.  Druga sredstva koja su seljaku ostajala kao dopunska zarada za izdržavanje njegove, najčešće veoma brojne porodice, bio je najamni rad, naročito na eksploataciji šume, tako da se znatan broj siromašnih seljaka tokom austrougarske okupacije pretvorio zapošljavanjem na šumskim radilištima u poluproletere.
               Pa iako Austro-Ugarska nije riješila agrarno pitanje, izvršene su neke promjene koje su spadale u agrarnu politiku. Od ovih mjera treba istaći sprovođenje katastra i organizovanja gruntovnice, čime je bilo riješeno pitanje posjedovanja zemlje i time spriječena medusobna borba oko tuđe zemlje. Osim toga, uveden je moderni austrijski zakon o veterinarskoj službi, čime je bio omogućen razvitak stočarstva, sprečavala se zaraza a samim tim bio je i veći izvoz stoke. Okupator je isto tako bolje organizovao i finansijski ojačao tzv. »Manafi sanduke« (on ih je nazvao Kotarske zaklade), ustanove od kojih je seljak u proljeće dobivao kredit za nabavku hrane, sjemena i sijena, s tim da ga na jesen vrati. Međutim, okupator sve do 1914. godine nije htio odijeliti opštinske šume i ispaše od državne zemlje, i to prije svega, zbog toga da bi mogao raspolagati pored državne i sa opštinskom šumom.
               Ni druge grane seoske djelatnosti nisu bile u boljem položaju. Naime, iako je okupator na inicijativu direktora vinogradske škole u Budimpešti Molnara, insistirao na ulaganju u šljivarstvo, smatrajući ga granom privrede s maksimalnim mogućnostima eksploatacije, ipak nije došlo do uvođenja modernih načina obrade šljiva. Najveća prepreka za ovakav odnos prema novom načinu obrade šljivarstva bila su, prema Molnaru, »siromaštvo proizvođača i njihove nevjerice u novotariju koje je davala nova vlast«.
              Tako je i u ovoj grani privrede, kao i u zemljoradnji, ostalo sve po starom. Šljive su se gajile kao i do tada, a najveći dio roda odlazio je u kom od koga se pravila rakija. Samo manji dio sušen je u primitivnim sušarama, a zatim iznošen na pijacu i prodavan.
Inače, treba reći, da su porezi od poreskih obveznika utjerivani sa najvećom strogošću, a vlast je nemilosrdno progonila i kažnjavala sve one koji svoje obaveze nisu ispunjavali. U svrhu utjerivanja tih poreza, samo je, npr., 1909. godine izvršeno 896.258 pljenidbi i 3.093 prodaje, a već 1910. godine 811.948 pljenidbi.  Novac koji je narod davao u vidu poreza išao je, ne na izgradnju škola i bolnica, nego na izgradnju zatvora, kasarni i za izdržavanje čuvara vlasti. Administracija je bila spora, ali tačna, a poreski organi nemilosrdni.
              Mada je i seljak, kao i radnik, živio pod veoma teškim uslovima i bio potpuno obespravljen, njega gotovo kroz cijeli period okupacije nije imao ko da zaštiti, niti su političke stranke, nakon što su formirane, ovom udaljenom i zapuštenom kraju posvećivale veću pažnju. Pošto je naime, istočna Bosna za Austro-Ugarsku bila odskočna daska za dalje prodiranje na istok, politička taktika okupatora u ovim graničnim krajevima bila je sračunata na to da ovaj teren očisti od bilo kakvih eventualnih smetnji u svome zaleđu ako dođe do vojnih akcija prema Srbiji. Vlasti je naime, bilo jasno da jačanje bilo nacionalnih bilo radničkih pokreta, može samo da otežava i komplikuje izvođenje tih ratnih planova. Zbog toga je četnička organizacija koja je prema nekim podacima postojala i za vrijeme austrougarske okupacije u olovskom kraju bila prva na udaru 1914. godine kada su u istočnu Bosnu prodrle srpske i crnogorske vojne jedinice, tako da su članovi ove organizacije bili ti koje je austrougarski okupator među prvima pokupio i strpao u zatvor.
                Očito je naime, bilo da je okupator budno pratio što se zbiva u olovskom kraju, te da je dobro poznavao one koji su bili protivnici Austro-Ugarske Monarhije, tako da mu nije bilo teško da ih sve, u momentu kada je to njemu odgovaralo, pohvata i poubija. Time su ujedno bili obezglavljeni i ostali koji su u datoj situaciji, na poziv srbijanskih vojnih jedinica trebali da krenu u borbu protiv okupatora.
                Na ovakva politička kretanja u olovskoj opštini uticale su i kulturno-prosvjetne prilike. Naime, prije austrougarske okupacije stanje prosvjete na olovskom području bilo je na veoma niskom stepenu, jer se prosvjeta prema prilikama koje su vladale u vrijeme otomanskog carstva mogla širiti samo naslanjajući se na vjeru, tako da nije ni bilo drugih škola nego konfesionalnih. Prema tome, iako ne postoje sigurni dokazi, nema sumnje da se dugo vremena jedino u franjevačkom samostanu u Olovu, njegovala pismenost, te da je postojalo kakvotakvo obrazovanje za franjevački podmladak.  To potvrđuje i dozvola (iz perioda turske vladavine) po kojoj su franjevci »mogli po starom običaju po samostanima i selima podučavati mladež«, a nastavu su održavali sami franjevci, dok su svjetovnjaci, kao učitelji, predstavljali rijetkost. Da se u olovskom samostanu od davnina gajila pismenost potvrđuje i podatak da je tu živio, radio i umro Matija Divković, pisac prve knjige na narodnom jeziku i domaćem pismu »bosančici«, »Narod krstarijanski za narod slovenski«, koja je štampana u Mlecima, a grob Matije Divkovića izgorio je zajedno sa crkvom 1704. godine.
               Kod Muslimana pri džamiji u Olovu, djelovao je tzv. Sibjan-mekteb (dječija škola) u kome se nije učio maternji jezik, niti njegovala pismenost. Učenici su učili napamet tekstovi iz Kurana, islamska etika itd., a nastava, ako se uopšte mogla tako zvati, bila je »jednolična, monotona, ogrezla u mehanizmu«.
               Pošto u olovskoj opštini u vrijeme turske vladavine, a ni kasnije nije postojala ni jedna pravoslavna crkva nema podataka da li su slične škole postojale i za srpsku djecu, niti je poznato gdje su ona, u to vrijeme, učila pisati i čitati.
               Ni Austro-Ugarska nakon okupacije nije išla za tim da u ove zaostale i neprosvijećene krajeve donese istinsku prosvjetu i civilizaciju. Oslanjajući se na svoju snagu, okupator je na ovu zemlju gledao očima kolonizatora i eksploatatora. Prema tome, sve što je išlo u prilog tim pogledima, sve je pomagano i podupirano, a sve drugo ometano i suzbijano. Jer, ono što je austrougarski okupator tražio i za čime je težio, ne samo što se nije podudaralo sa interesima, potrebama i težnjama ogromne većine domaćeg stanovništva, nego je bilo u direktnoj suprotnosti. Zbog toga su u periodu austrougarske okupacije škole bile samo dekor čaršije, a parola režima bila je: »Neka raja diže bogomolje, ako hoće i do neba, ali joj ne daj školu ni koliki ćumez«, pa su škole u stvari služile više za potrebu činovničkog aparata i za njegovo popunjavanje, nego za domaće ljude.
                Polazeći, naime, sa stanovišta da škola nije samo mjesto gdje se stiče znanje, nego i izrazito vaspitna ustanova, okupator je svu svoju pažnju, budnost i opreznost, u prvom redu usmjerio na ovaj aspekt škole i njenu ulogu. Osim toga, škola je bila veoma brižljivo i pažljivo čuvana od nepoželjnih uticaja spolja i iznutra. Pored određenih udžbenika, škole su mogle nabaviti samo one knjige koje je vlada svake godine propisivala, navodeći autora i naslov knjige.  Pošto je nerado gledao ne samo na ekonomsko, nego i na kulturno-prosvjetno podizanje domaćeg stanovništva, okupator je gdje god je to bilo moguće, ometao rad u tom pravcu i kod Srba i kod Muslimana, jer je ekonomski napredak i prosvijećenost naroda kvarila okupatorske i kolonizatorske račune.  Zbog toga se proces osnivanja srpskih škola i odvijao veoma sporo, dok se na reformisanju mekteba radilo sasvim malo, tolerišući nesavremeno i nepedagoško uređenje tih ustanova, od kojih djeca nisu imala gotovo nikakvu korist.
              Inače, prva osnovna škola u Olovu osnovana je 1910 godine, a prije toga (1880. godine) otvorene su osnovne škole u Kladnju i Vlasenici. Od ostalih susjednih mjesta, škola u Vijaci otvorena je 1893, Knežini 1901, Šekovićima 1905. i Han-Pijesku 1909. godine, dok su škole u Hajdarevićima i Nišićima otvorene 1914. odnosno 1918. godine.  Prvi učitelj u olovskoj školi bio je Mihailo Tomljenović a uz školu je postojao i školski odbor u kome su se nalazila tri pismena građanina, vjeroučitelj (ukoliko je postojao) i upravitelj škole. Odbor je biralo opštinsko zastupništvo, a uz školu je postojao stan za učitelja i bašta, koja je smatrana sastavnim dijelom svake škole.
                 Iz odluke Zemaljske vlade vidi se kakvo je bilo školstvo u vrijeme austrougarske okupacije, od 4. septembra 1909. godine, kojom je utvrđena »Organizacija narodnih škola u Bosni i Hercegovini«. Po ovoj odluci bili su predviđeni maksimalni i minimalni nastavni programi, a izučavani su vjeronauka, jezikoslovlje, račun, zemljopis, povijest, krasnopis itd.
                Iz ovog proizlazi da je nastavni program imao idejno-političko obilježje pa je, npr., odluka da se maternji jezik naziva srpskohrvatskim (mjesto ranijeg naziva bosanski) u programu izbjegnuta te je isti kao školski predmet nazvan jezikoslovljem. Osim toga, proučavanje žemljopisa i istorije nije išlo dalje od Bosne i Hercegovine i Austro-Ugarske Monarhije. Ni u jednom ni u drugom predmetu nisu se spominjale susjedne jugoslovenske zemlje, niti istorijski događaji u njima. To je učinjeno, između ostalog i radi toga da se učitelji i učenici ne bi dovodili u iskušenje da Bosnu i Hercegovinu, njenu istoriju i geografiju, povezuju sa susjednim krajevima, a prije svega sa Hrvatskom i Srbijom.
              Pored osnovne škole, u Olovu je 1912. godine osnovana čitaonica, tzv. kiraethana. Riječ je o instituciji koja je i sama radila na širenju pismenosti, opšte kulture i obrazovanosti, kao i na razvijanju druževnosti, humanosti i socijalno-moralnih osobina. Ideju za njeno osnivanje dali su školovaniji  Muslimani, kadije i hodže. Inače rad ove čitaonice u Olovu predstavljao je dugo vremena jedino mjesto za širenje kulture i prosvjete medu Muslimanima, ne samo ovog mjesta, nego i šire.
                Kao što je Austro-Ugarska Monarhija izbjegavala da radi na prosvjećivanju širokih narodnih masa, pa je ometan svaki rad na kulturno-prosvjetnom i socijalnom polju. Dobiti dozvolu za osnivanje kakvog kulturao-prosvjetnog društva i humano-socijalnog udruženja, bilo je vrlo teško i skopčano sa velikim neprijatnostima. Na sve one koji su bili učlanjeni u neko od ovih udruženja gledano je sa podozrenjem, pa su se kada je 1914. godine izbio rat između Srbije i Austro-Ugarske, mnogi od njih našli u kazamatima, a sav njihov »grijeh« sastojao se u tome što su bili članovi nekog društva ili čitaonice.
                   Srbi, nastanjeni u Olovu i okolini, nisu za vrijeme austrougarske okupacije imali svojih kulturno-prosvjetnih i socijalnih društava. Doduše, u Kladnju su postojale: narodna, odnosno islamska, srpska i vatrogasna čitaonica, koje su osnovane 1898. godine, odnosno pčelarsko, vatrogasno i muslimansko omladinsko društvo koja su osnovana 1906, 1909. i 1914. godine. Međutim, nije poznato da li je njihova djelatnost obuhvatala područje olovske opštine.
                 Zbog nepostojanja osnovnih škola i drugih kulturno-prosvjetnih ustanova, procenat nepismenosti u olovskoj opštini bio je veoma visok. Pa i oni koji su se opismenili bili su uglavnom, samouki, jer su čitati i pisati učili od stranaca ili domaćih ljudi koji su i sami bili samouki. Izuzetak su bili radnici zaposleni na željeznici, za koje je društvo »Flugrad« organizovalo analfabetske tečajeve, stručne kurseve i predavanja, dijeleći im pri tome i više raznih listova. Tako su, u stvari, željezničari dugo vremena, sve do otvaranja škola, pored stranih i domaćih doseljenika, bili jedini pismeni ljudi.
               Pripremajući se za rat protiv Srbije, austrougarski okupator je i na pruzi Zavidovići - Olovo - Han-Pijesak pojačao budnost i obezbjeđenje, jer mu je ona trebala da posluži za prebacivanje trupa iz doline Bosne na Drinu. Osim toga, područje olovske opštine bilo je pod stalnom prismotrom dobro organizovane austrougarske špijunaže. Pod kontrolom brojnih konfidenata, koji su se stalno kretali duž pruge i po šumskim radilištima, nalazio se i veći broj seljaka iz okolnih sela, za koje je austrougarski okupator pretpostavljao da bi, u slučaju rata sa Srbijom, mogao biti na strani njegovog protivnika. Zadatak ovih austrijskih špijuna sastojao se u prikupljanju podataka o političkom raspoloženju srpskog stanovništva na ovom, za austrijskog okupatora, veoma osjetljivom području. Ako je, prema tome, neko počeo da gunđa protiv vlasti, muktar, knez, poslužitelj u konaku, ili neko drugi, obavijestio bi o tome žandarmerijskog narednika Naglića, i zatvor je taj problem brzo skinuo sa dnevnog reda.
                Isto tako, okupator je ograničio slobodu kretanja i okupljanja, a žandarmerija je postala podozriva prema svima, pa i najmanjim slučajevima otpora organima vlasti. Objava rata i početak neprijateljstva izmedu Austro-Ugarske i Srbije unijeli su još veću zabunu, a strah od represalija uvukao se u srpska sela. Doduše, u početku, sve se odvijalo po planu, pa su u Olovu pronošene vijesti o skorom porazu srpske vojske. Međutim, oduševljenje činovnika, pozadinskih oružanih jedinica i okupatorskih slugu, brzo je splasnulo, naročito nakon prebacivanja nekih jedinica srpske vojske na Romaniju. Do ovoga je došlo na osnovu zajedničkog srpsko-crnogorskog operacionog plana, po kome je užička vojska trebala da nastupa opštim pravcem Višegrad - Sarajevo, a crnogorsko-sandžačka vojska pravcem Goražde - Sarajevo.  Tako je srpska Vrhovna komanda 26. avgusta 1914. godine naredila da užička vojska ovlada Višegradom, te da, ako to uslovi dozvole, nastavi sa nadiranjem preko Rogatice ka Podromaniji. Planirajući ovaj pohod srpska Vrhovna komanda imala je u vidu činjenicu da bi izbijanjem na liniju Han-Pijesak - Žljebovi - Podromanija, bilo onemogućeno snabdijevanje VI austrougarske armije, a time bi i šumska pruga Olovo - Han-Pijesak bila isključena iz upotrebe.
                  Ovladavši Rogaticom i dolinom rijeke Prače, srpska vojna komanda naredila je 22. septembra 1914. godine da užička vojska preduzme energičan napad ka Vlasenici i da pristupi rušenju željezničke pruge u dolini rijeke Krivaje i Stupčanice. Cilj ovog prodora bio je prisiljavanje austrougarskih snaga koji su nadirale prema Krupnju u Srbiji, na povlačenje. Istovremeno, zatraženo je od sandžačke vojske da zatvori pravac Sarajevo - Glasinac i Sarajevo - dolina Prače, i tako obezbijedi bok i pozadinu užičke vojske. U sklopu ove operacije konjički odred užičke vojske dobio je zadatak da izviđa situaciju prema s. Knežini, a kada je II šumadijska divizija zauzela Han-Pijesak, Konjički divizion, ojačan Zlatiborskim i Gornjanskim odredom, produžio je izviđanje prema Olovu, u kome se nalazio kapetan Salabaj, sa svega jednom i po četom.
                  Kad su kapetana Salabaja obavijestili o prodoru srpskih trupa prema Olovu, te da bez pojačanja ne može braniti ovo mjesto, general Šinjarić, komandant austrougarskihjedinicauistočnoj Bosni, naredio je komandantu Sarajevske tvrđave da jedan bataljon odmah uputi za Olovo, dok je preko komande XVI korpusa naređeno da komandant 8. brigade dio svojih snaga prebaci ka Han-Pijesku.
                   Istovremeno, kada je II šumadijska divizija 28. septembra 1914. godine ovladala Kraljevim Poljem i širim rejonom Han-Pijeska južno od Vlasenice, komandant austrougarskih balkanskih snaga naredio je da Komanda Sarajevske tvrđave uputi u Olovo još jedan odabrani bataljon sa dva topa, te da se komanda nad svim snagama u ovom mjestu povjeri potpukovniku Hanzeru, koji je najkasnije 30. septembra 1914. godine imao da pređe u napad pravcem Olovo - Igrište (k. 1406) - Han Pijesak.
Austrougarska komanda odlučila je 27. septembra 1914. godine da 27. landverski puk, koji je imao da stigne iz Trsta u Tuzlu, uputi u Kladanj. Ovom puku bila su pridodata i dva bataljona 79. austrijskog puka, dok je 13. brigada iz rezerve XVI korpusa, upućena za Vlasenicu, odakle je imala, prema potrebi, da djeluje ka Han-Pijesku ili Olovu, iz koga su sve ustanove i narod već bili evakuisani prema Zavidovićima.
                    Neposredno nakon prodora srpske vojske u istočnu Bosnu, firma »Eissler i Ortlieb« zatražila je od Zemaljske vlade da se oko 200 šumarskih radnika, koji su na osnovu Zakona o vanrednim privrednim mjerama dovedeni iz Južnog Tirola, Galicije i Bukovine da zamijene domaću radnu snagu, koja je bila mobilisana u vojsku, ili pohapšena, vrati u svoja mjesta, jer firma nije željela da ih izdržava pošto od njih nije imala koristi.
                Dok se nalazio u rejonu Olova konjički divizion Druge šumadijske divizije porušio je 28. septembra 1914. godine željeznički most kod Čude, a zatim je uputio jednog seljaka u Kladanj da tamošnjem sreskom načelniku saopšti kako će kroz dandva u to mjesto stići 4.000 srpskih vojnika sa 4 topa. Ova vijest izazvala je pravu paniku, ne samo u Kladnju, nego i u Komandi balkanskih snaga, koje su se uplašile da srpska vojska ne zauzme Kladanj, čime bi bili ugroženi glavni pravci snabdijevanja gotovo cijele armije. Zbog toga je Poćorek naredio da se 13. brigada iz Vlasenice uputi u Kladanj. Osim toga, u Olovu su formirane tzv. »leteće grupe« od žandarmerije i šuckora , koje su dobile zadatak da »održavaju stanovništvo pod pritiskom«, te da vrše obezbjeđenje saobraćajnih objekata.
                 Nakon što je 10. puk Drugu šumadijske divizije 29. septembra 1914. godine odbacio 13. austrougarsku brigadu ka Vlasenici, komandant užičke vojske naredio je da 4. kadrovski puk, koji još nije bio stigao na Igrište na Milan-planini, uputi po jedan bataljon ka Olovu, odnosno Kladnju, s ciljem da zauzmu ova mjesta. Istovremeno, dolinom Krivaje upućeni su ka Varešu izviđački dijelovi Limskog odreda, dok je glavnina zaposjela Bijelu Stijenu (k. 1190) kao rezerva za oba isturena bataljona.
                  Prodor užičke i sandžačke vojske ozbiljno je zabrinuo komandanta aust-rougarskih balkanskih snaga. Komunikacija Sarajevo - Vlasenica bila je prekinuta. Takode je bila presječena i šumska pruga Olovo - Han-Pijesak. Sem toga, srpske snage direktno su bile ugrozile Vlasenicu, Olovo i Kladanj, a crnogorske snage, izbijanjem na Romaniju i Jahorinu, ugrožavale su Kalinovnik pa i samo Sarajevo. Zato je krajem septembra 1914. godine Austro-Ugarska komanda odlučila da preduzme kontraofanzivu kako bi srpske i crnogorske snage odbacila preko Drine. U skladu s tim naređenjem grupa pukovnika Hanzera (tri bataljona i jedna baterija topova) sakupila se u rejonu Drapnića, a Karpelusova grupa (osam bataljona i jedna baterija brdskih topova) u rejonu Nevačke. Bilo je predviđeno da Karpelusova grupa napadne pravcem Nevačka - Malo polje - Kraljevo Polje, a grupa pukovnika Hanzera preko Visočnika ka Han-Pijesku.
               4. oktobra 1914. godine, rano ujutro, izviješten od Komande konjičkog diviziona da se izvjesne neprijateljske snage kreću iz Olova i Kladnja ka Drecelju i Petrovićima, komandant II šumadijske divizije, bojeći se za lijevi bok, jer pravac Olovo - Pjenovac - Han-Pijesak, nije bio zatvoren, uputio je na Visočnik jedan ojačani bataljon, a 5. oktobra 1914. godine, kada su Karpelusove i Hanzerove snage otpočele napad ka Malom polju i Visočniku, uputio je tamo i Konjički divizion te Prvi bataljon 11. puka sa zadatkom da se Malo polje i Visočnik brane do posljednjeg čovjeka. Pošto je pritisak neprijatelja postajao sve jači, komandant užičke vojske naredio je povlačenje, tako da su se sve snage srpske i crnogorske vojske, nakon višednevnih teških borbi, 24. i 25. oktobra 1914. godine prebacile na desnu obalu rijeke Drine.
             Ne ulazeći šire u analizu operacija srpske i crnogorske vojske prema Vlasenici i Olovu, treba reći da su one imale veliki politički efekat. U istočnoj Bosni, pojedinim četama Zlatiborskog i Gornjačkog četničkog odreda, koji su se borili u sastavu užičke vojske, priključio se i izvjestan broj ovdašnjih stanovnika (oko 50 ljudi), mada operacije nisu uspjele.
                 Tako komandant Zlatiborskog odreda Dušan Dimitrijević u jednom izvještaju od 28. septembra 1914. godine taj neuspjeh opravdava sljedećim momentom: Prvo, četnici nisu dobili podršku onih ljudi koji su ranije bili u četničkoj organizaciji, jer su neposredno pred objavljivanje rata protjerani od austrougarskog okupatora sa tog područja i drugo, ostalo sposobno stanovništvo koje je moglo da nosi oružje bilo je, ili protjerano, ili mobilisano za komordžije u austrougarsku vojsku. Četnički odredi su, stoga, u ovom dijelu Bosne uglavnom nailazili na starce, žene i djecu, tako da je najviše što se moglo očekivati od ovog naroda bilo činjenje usluga u blizini svojih mjesta, ali samo onda kada, po njihovom shvatanju, nije postojala opasnost od strane austrougarske vlasti.
              Naime, austrougarski okupator je potpuno nedužne ljude, »koji nisu učinili ni jednog buntovnog i revolucionarnog čina, uzimao u taoce, hapsio, strijeljao, vješao i internirao, i to samo zbog toga što su pripadali srpskom dijelu naroda«.
              Služeći se ovlaštenjima Vrhovne komande austrougarske vojske, po kome su »pri neprijateljskom držanju mjesnih stanovnika, trupe mogle postupiti bez intervencije kod suca, na osnovu prava nužne ratne odbrane prema vojničkoj komandantskoj moći« , austrougarske trupe su i u olovskom kraju počinile niz zločina, a povlačenje, srpske vojske iz istočne Bosne učinilo je teror okupatora još nepodnošljivijim. Sve je bio veći broj Srba, seljaka, koji su u lancima dovođeni u tuzlanski okružni zatvor, optuženi da su direktno pomogli srpske trupe ili hajdukovali neposredno iza linije austrougarskog fronta. Dok su jedne tjerali u kazamate, drugi su osuđivani na smrt i vješani u dvorištu tuzlanskog zatvora, ili u blizini svojih domova.
               Tako su te 1914. godine, odnosno 1915. godine, obješeni ili ubijeni Todo Višnjić iz Drapnića, Danko Žugić, Mitar Žugić, Jovo Žugić, Mićo Žugić, Pero Žugić, Jovo Tadić, Jovo Brkljačić i Nikola Ponjarac iz Brda, Jovo Jovanović i Miloš Vitorović iz Kruševa, Jovo Kovačević iz Rudina, Božo Savić i Stjepan Bekić iz Dugandžića, Matija Gorčinović iz Dervente, dok je u internaciju otjerano 78 lica od kojih se 10 nikada nije vratilo svojim kućama.
                Na smrt je bila osuđena i Mara Žugić iz Brda, ali joj je kazna pošto je bila u drugom stanju, preinačena na doživotnu robiju sa riječima: »Ako se rodi muško dijete doći će i na njega red«.
              »Gore od ubijanja bila su strahovita mučenja. Šuckori i obijesna soldateska, vršili su sve moguće svireposti: klanje, odsijecanje nosa i ušiju, kopanje očiju, bodenje nožem, bacanje na vatru, nabadanje djece na nož, tucanje oraha na glavi taočevoj, šibanje, mučenje glađu, silovanje, nišanjenje i odustajanje od pucanja više puta da se žrtva izostavi, vođenje čovjeka na uzici kao psa itd.«
               Pa i pored svega toga nije se mogao slomiti moral ljudi, koji su i pod vješalima klicali slobodi, nadvikujući dželatski bubanj. Bilo je primjera da se prekine konopac na vješalima (npr. u Čudima prilikom vješanja Jovice Jovičića iz Čuda i Riste Aleksića iz Drecelja), a osuđeniku je obećavano da će biti oslobođen samo ako vikne da živi austrougarski car. Međutim, osuđenici na smrt su to odbijali.
              Inače, za čitavo vrijeme rata i u olovskom kraju vladala je strahovita glad, što je uslovio porast cijena živežnih namirnica ali ne i nadnica. Tako je npr. kilogram govedine 1905. godine koštao 19 helera po kilogramu, a 1913. godine 33 helera  itd. Ovome treba dodati i to, da je prosječna zarada šumskih i pilanskih radnika iznosila 1913. godine 2,40 do 3 krune, a nadničara 1,60 do 2,40 kruna, a i za to se nisu mogli nabaviti ni najosnovniji prehrambeni artikli.
               I dok je narod po selima i gradovima bio izložen strahovitoin teroru okupatora, gladi i nemaštini, dotle se nekoliko hiljada Bosanaca, a među njima i veći broj stanovnika Olova i okoline, borio na strani Austro-Ugarske protiv ruske vojske. Dosta ih je, već na samom početku izginulo u Galiciji i na drugim ratištima, a među njima i Vaso Grubačić iz Olovskih Luka, Krsto Nikolić iz Drecelja i Savo Ostojić iz Radačića. Neki od ovih vojnika će, kada im se za to ukaže prilika, prebjeći Rusima, odakle će, kao dobrovoljci, biti prebačeni u srpsku vojsku, sa kojom će se vratiti u domovinu tek nakon završetka prvog svjetskog rata, dok su neki (Mile Bogdanović, Kasim Mulić, Hašim Sarić, Bono Vidović, Muman Kovačević, Tomo Talić, Pero Lovrić, Mijo Bartolović, Mijo Jozepović, Božo Grgić i neki Aleksić) uzeli aktivnog učešća u oktobarskoj revoluciji, boreći se na strani Crvene armije.

 

ISTORIJA OLOVA | Sledeći | Prethodni | Komentari (0) | Trekbekovi (0)

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb